Postoje, iako rijetki pa samim time i dragocjeni, trenutci u kojima vam se sruši čitav svijet. Sve vaše konstrukcije o sebi, drugima, Bogu…o svima i svemu. Trenutci kada sve dovedete u pitanje. Kada ništa nije postojano, osim postojanosti same, svega i svakoga. Tada bismo možda mogli bolje razumjeti Tina…

„Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa sto sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega nitko ne sluša, ni braća koja lutaju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag), no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!“

22492039_1602730216416041_231529846722566015_n

A opet, teško ove riječi čovjek može razumjeti ako ih sam ne preživi… Ovdje bih, kratko koliko je to moguće, autobiografski ispričao svoje preživljavanje ovih teških riječi i dragocjenih trenutaka.

Odrastao sam i odgojen u hrvatskoj katoličkoj obitelji koju život nije mazio. Utjehu smo uvijek pronalazili u identitetskom miru kolektiva (Katolička crkva iznad svega i Hrvatski narod) iako to mnogima nije bilo lako (pogotovo mojim roditeljima i njihovoj generaciji do demokratskih promjena). Jednom su me pitali zašto vjerujem ili zašto sam vjernik… Odgovorio sam bez razmišljanja: zato jer su me mama i tata tako naučili živjeti. I to je istina. Ne bih bio to što jesam da me oni (i mnogi drugi) nisu usmjerili ovim putem.

No, u jednom trenutku sam sve to bio stavio sa strane, negirao, nastojao pronaći sebe, svoga sebe, ne njihovog Brunu koji je dobar, koji ne odgovara starijima, koji je poslušan i sve što ide uz opis dobrog djeteta. Bilo je to zanimljivo razdoblje mog života, a kulminiralo je upisom fakulteta teologije i suočenjem s ispraznošću i licemjerjem onih kojima je poslanje i poziv da budu donositelji Radosne vijesti svijetu. S druge strane sam se na studiju navukao na Nietzschea i neke druge filozofe koji su mi ponudili drugačiju perspektivu promišljanja svega što me okružuje. Prihvatio sam tu perspektivu, ali iz poštovanja prema roditeljima, nisam im nikada obznanio da više nisam „njihov“. Ipak vjerujem da su slutili što se događa (nisam ja postao zločest, neposlušan ili što slično, jednostavno sam rezonirao drugačije…bez vertikale…), jer majka i otac (to sada znam kada gledam svoju djecu) više osjećaju i razumiju svoje dijete, nego ono samo sebe. Tako je taj dragocjeni trenutak potrajao nekih godinu-dvije…tri.

I onda, kao što sam preko jedne knjige odlučio ne biti „njihov“, preko jedne druge knjige sam uvidio da ipak možda trebam biti tolerantan i omogućiti Njemu i njima još jednu priliku… Težina i milost tog trenutka, evo, traju još i danas. Dogodilo se to jednom odlukom koju nikome ne bih savjetovao. Odlučio sam ne jesti, pa da vidim što će se dogoditi. U tom postu koji to nije bio dogodilo se to da sam si počeo postavljati pitanja na koja sam ranije znao odgovor, ali sada sam tragao za drugim perspektivama. Te kobne godine dogodila su se tri trenutka koja su me, vjerujem, obilježila do kraja ovozemnog života. Prvi i drugi se tiču putovanja u Italiju, prvi put u Alpe, drugi put u Loreto. Prvi put sam otišao na tri tjedna i proveo tjedan dana u Aplama gdje sam i dočekao tu kobnu 2008. Bez znanja talijanskog više-manje sam komunicirao samo s Mirkom, osjećajući se kao stranac, ali ne stranac samo u Alpama, nego Stranac u svijetu. Tada sam se smrzao kao nikada do, ni od tada, i od tog trenutka u vremenu i prostoru, nije da ne osjećam hladnoću, nego mi jednostavno nije hladno. Dapače. U samoj novogodišnjoj noći, budući je to noć Velikih Odluka, pogodio sam se s Njime (tada sam već bio na nekom putu konačnog povratka i pomirenja s Bogom) da, ako se do kraja godine ne oženim, otići ću u cistercite…

Drugo putovanje se dogodilo oko Uskrsa – duhovna obnova u Loretu. S jedne strane prvo takvo iskustvo, a s druge strane jedino takvo iskustvo. Bila je tu jedna cura, zanimljiva jer lijepo pjeva, jer ima interesantan modni izričaj i radost kakva se rijetko viđa… Zadnju noć smo ostali budni s malo starijom ekipom (ne možda toliko kronološki starijom, nego više starijom u smislu da su većinom bili bračni parovi, dakle, obiteljski ljudi) igrajući razne igre, ponajviše Pictionary. Pred jutro smo, iako je kiša prijetila i na kraju ostvarila svoju prijetnju, šetali zajedno, razgovarali, molili… Na povratku iz Loreta more je bilo mirno. Mi smo se nastavili viđati svaki dan, ići zajedno na misu, molili krunicu svaki dan…razgovarali, upoznavali jedno drugo. Vremenom, naš paralelni hod je postao hod dvoje ljudi povezanih čvrstim stiskom ruke, kasnije poljupcem i na kraju obećanjem. Vječnim obećanjem. Sad zajedno hodamo kroz život obogaćeni za još pet putnika (for now…).

Treći se također tiče putovanja, ovaj puta u Lurd. Ono se dogodilo između Loreta i sadašnjosti koja traje od 27. rujna 2008. Na faks su nam došli neki mirni, nasmiješeni ljudi upoznati studente teologije o volontiranju u Lurdu. Na kraju se nas četvero ukrcalo u kombi i provelo mjesec dana u Lurdu. Iako su nas ovi pripremali, objašnjavajući što nas očekuje, za ono što se tamo dogodilo nitko od nas nije bio spreman. Ponajmanje ja. Dogodilo se to u srpnju, nekoliko dana prije nego sam Danielu zaprosio i prije negoli smo odredili datum vjenčanja. Ocu sam rekao: ćaća, idem ti ja u Lurd mjesec dana volontirati. Možeš li, molim te, samo počistiti veći otpad s kata dok me nema, kako bismo mogli gore urediti bar jednu sobu jer se ženim u rujnu… Naravno da po povratku kat nije bio očišćen, jer me nije ozbiljno shvatio, ali se zato iznenadio kada je, došavši s posla, taj prvi dan po mojem povratku, vidio očišćen kat…

U Lurd dolaze mnogi bolesni ljudi kako bi ozdravili. Nekima se to i dogodi, nekima ne, ali svima koji Mu to dopuste, dogodi se to da u Lurdu umru. Na to me nitko nije mogao pripremiti, i ja sam Mu dopustio.  Iste te godine kasnije u listopadu, ti isti mirni i nasmiješeni ljudi su organizirali prvo bolesničko hodočašće u Lurd. Nama su poklonili najljepše bračno putovanje. Po izlasku iz bazena, Daniela je znala da je trudna.

Ova sudbonosna godina završila je tako što sam Danieli ispričao svoju pogodbu s Njime, a i Lurd još uvijek traje, 10 godina… Mirni ljudi, hvala vam.  Kada gledam natrag, rekao bih da su me ova tri momenta (Alpe, Loreto i Lurd) dovela u pitanje na potpuno različite načine. Jedan me je vratio, drugi definirao, a treći me čuva.

Advertisements

One thought on “Mirni ljudi

  1. Zahvaljujem na ovim tekstovima koji su adekvatno teoloski i spasonosno liseni svake teoloske formalnosti. Rado ih citam i vracaju mi radost i nadu u studij i opcenito se s njima osjecam puno, puno bolje.
    Zelim ti jos dobrog nadahnuca i cestitam na hrabrosti i spontanosti.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s