Međunarodni dokument koji definira ujednačeni pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, Istanbulska konvencija, zadnjih tjedana osigurava nam zanimljive javne eskalacije mišljenja, stavova i rasprava. Stoga ću na ovom mjestu doprinijeti svojim mrvicama toj eskalaciji.

12143180_611561758985105_5231966070996388609_n

U javnom diskursu tako imamo dva tabora – jedan za ratificiranje, drugi protiv – koja ustrajno iznose svoje argumente. Prvi ističu potrebu da se država snažnije i kvalitetnije uhvati u koštac s nasiljem nad ženama i obiteljskim nasiljem (gdje su žene skoro uvijek žrtve), jer Konvencija donosi neke nove momente i mehanizme kako bi ta borba protiv nasilja bila bolja i kvalitetnija, a drugi jednoglasno ponavljaju: rodna ideologija. Ovi drugi također u svojem nastupu ističu potrebu snažnijeg i kvalitetnijeg hvatanja u koštac s nasiljem nad ženama i obiteljskim nasiljem. Razlika u stavovima i pristupu je onda očigledna: termin „rod“. Dok prvi kažu kako je to civilizacijski doseg i uvriježena međunarodna terminologija, drugi kažu da se planski i sustavno preko ove Konvencije i sličnih međunarodnih dokumenata nameće jedna ideologija, naime rodna. Što je to rodna ideologija, i uopće što je to „rod“, engl. „gender“, neću obrazložiti u ovom tekstu, budući me samo zanima trenutno ova Konvencija i što trebamo, što ja mislim da trebamo napraviti.

Vidimo da nam je vidljiva javnost (svi oni aktivisti, eksperti i političari koje moramo gledati na TV ekranima) duboko i široko podijeljena na one koji su za i one koji su protiv, a vjerujem da smo svi svjesni da stvari nisu crno-bijele, nego da u perspektivu trebamo uključiti dugine boje… E, to uključivanje duginih boja može otvoriti prozor kako bi pogled na „treći put“, i ovdje ne želim zvučati politički patetično, bio moguć.

Dakle, pročitavši samu konvenciju (svih 81 članaka) nisam našao ništa sporno kada su u pitanju prigovori da Konvencija promovira tkz. rodnu ideologiju, iako se doduše u samom tekstu spominje pojam roda u nekoliko konteksta. Nisam našao ništa sporno u samoj Konvenciji jer je sami dokument u sebi jasno definirao pojam roda: „“rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“ (Čl. 3.c) Isto tako, pročitavši Konvenciju, nisam pronašao koje to nove mehanizme i procedure donosi u borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Ono što mogu istaknuti da se meni čini kao pomak naprijed u ovom kontekstu (budući nisam dovoljno upoznat s praksom i detaljima zakonskih odredbi koje reguliraju borbu protiv nasilja nad žena i obiteljskog nasilja) jest slijedeće: obveza stručnih službi da MORAJU prijaviti nasilje; hitnost udaljavanja; zahtjevi za azil i boravište. Ostalo, budući se radi o međunarodnom dokumentu koji propisuje smjernice koje su odveć načelne da donesu neku novinu, barem u kontekstu našeg društva i pravnog poretka, ne predstavlja pozitivne pomake. Najučestalija fraza cijelog dokumenta je „Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere…“ koja jasno upućuje na domaća zakonodavstva koja trebaju iznaći jasne i učinkovite mehanizme u borni protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Prema mojem shvaćanju Konvencije, argumenti oba tabora padaju u vodu. Nit se radi o uvođenju rodne ideologije (jer se termin roda odnosi u Konvenciji isključivo na muškarce i žene), nit Konvencija donosi konkretne mehanizme koji će našu borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja učiniti učinkovitijom, a da sami to ne možemo napraviti.

U čemu je onda problem?

Mislim da se radi o jednom problemu, ali koji ima više slojeva, više razina koje bih ovdje ukratko obrazložio.

Kao prvo mislim da se radi o nedostatku povjerenja – i to onog najfundamentalnijeg – povjerenja u ljude. Istina jest da nas suvremeni moment uvjerava da moramo biti oprezni, nepovjerljivi i skeptični prema svemu i svakome…ali pitanje je koliko je takav (mentalitetski, kulturološki i civilizacijski) stav održiv. Uz to što smo izgubili povjerenje jedni u druge, izgubili smo povjerenje i u institucije. Ovaj gubitak povjerenja u institucije mi je prihvatljiv, dok za ovaj drugi gubitak mislim da nas ne vodi (ni kao pojedince, ni kao društvo ni kao civilizaciju) k dobru. Ono što me žalosti, jest činjenica da je drugi gubitak, koliko god to sebi ne želim priznati, nažalost, potpuno opravdan (i tome su doprinijela oba tabora podjednako). Ljudi imaju određene interese i te interese nastoje ostvariti. To je sasvim legitimno, ali nije legitimno manipulirati drugima i određenim sadržajima kako bi ostvario svoj interes. Stoga se ova razina problema manifestira upravo u manipulaciji. Izaberite sebi stranu (bilo koju od ove dvije) i argumente protiv „druge“ strane – naći ćete ih mnoštvo.

Druga razina problema se odnosi na definiranje. Ne poznajem dovoljno međunarodno pravo i procese kako nešto postaje obvezujuće i tko na kraju definira stvari na toj međunarodnoj razini, pa ovaj paragraf uzmite s blagom zadrškom. Dakle, kada je Konvencija u pitanju, onda je jasno definiran pojam „rod“. No, problem nastaje zbog činjenice da drugi pojmovi ili sintagme, a koje u sebi sadržavaju pojam „rod“, nisu definirane, nego se uzimaju zdravo za gotovo, kao općeprihvaćene, pa onda tu postoji realna i utemeljena bojazan da se „ne provuče“ određeni sadržaj pod krinkom tih sintagmi. Ta druga mjesta (koja nisu definirana u samoj Konvenciji) se nalaze u slijedećim člancima u samoj Konvenciji: čl.4. st.3.; čl.6.; čl.14. st.1.; čl.49. st.2.; čl.60. st.2. i 3. U samoj Konvenciji postoji još i sintagma „rodno utemeljeno nasilje“ ali ju sama Konvencija definira (čl.3.d)

Ono što se „krije“ iza ovih članaka, a nije definirano u samoj Konvenciji, je slijedeće:

  • rodni identitet
  • rodne perspektive
  • nestereotipne rodne uloge
  • rodno razumijevanje nasilja
  • rodno osjetljivo tumačenje
  • rodno osjetljive postupke

I sad, dok se rodne perspektive (imanje u vidu razlika između muškaraca i žena), nestereotipne rodne uloge (muškarac pegla i pere robu, usisava i pere suđe, a žena čita novine i pije pivo utorkom navečer uz Ligu prvaka), rodno razumijevanje nasilja (opet, razlike između muško i žensko) i rodno osjetljivo tumačenje i postupci mogu razumjeti i apstrahirati iz same definicije roda kako ju Konvencija definira, a da ne dolazi do prevelikih nesporazuma (ovo u zagradama bi bilo takvo razumijevanje, kako ga ja vidim, pa i kako stoji u Konvenciji), malo je skliskiji teren sintagma „rodni identitet“, tek utoliko što postoji mogućnost da jedan muškarac sebe definira ženom, tj, da njegov rodni identitet postane „žena“. Ovo je sklisko utoliko ukoliko vodi nesporazumima (jedan od mogućih sam upravo naveo), ali i nije ukoliko se shvati da se odnosi na „rodne uloge“ muškaraca i žena u suvremenom društvenom kontekstu, sukladno biološkim odrednicama i ograničenjima i njihovim društvenim konstruktima (dakle, da se muškarci mogu definirati ženama – prihvatit će rodnu ulogu žene u društvu, ali će i dalje ići u muški wc, da karikiram do kraja). Dakle, u samoj Konvenciji nema nikakve bojazni (ako se „pravilno“ shvati pojam „rod“) o provlačenju „rodne ideologije“. Ipak, ova razina problema (pitanje definiranja pojmova i sintagmi) dobiva na dodatnoj težini i važnosti kada se pročita Komentar koji je sastavni dio Konvencije. Ono što se u samoj Konvenciji ne spominje, tamo postaje eksplicitno navedeno, i samim time baca opravdanu sumnju na „stvarne“ ciljeve Konvencije. Komentar je službeno tumačenje i pojašnjenje Vijeća Europe određenih pojmova i sintagmi koje su možda u samoj Konvenciji ostale do kraja nedefinirane ili slabo definirane.

Dakle, u Komentaru, u broju 43, stoji: „U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce.“ – što nije ništa čudno, uzevši u obzir samu Konvenciju, ali u istom broju stoji i: „Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji.“, da bi u broju 52 Komentar naveo: „Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama “muško” ili “žensko”.“

Nadalje, u broju 313 Komentara stoji: „Nadalje, pri osiguravanju rodno osjetljivog tumačenja svake osnove iz Konvencije, Stranke, ako žele, mogu proširiti ovo tumačenje na pojedince koji su homoseksualni, lezbijke, biseksualni ili transseksualni, koji se također mogu susresti s posebnim vrstama proganjanja i nasilja povezanih s rodom.“ Ovo AKO ŽELE, biti će tema zadnjeg paragrafa ovog teksta. Ovdje bih se samo još kratko zadržao na terminu pojedinac – terminu kojeg nigdje (a možda i nisam dovoljno pažljivo čitao Konvenciju pa mi je promaklo) u Konvenciji nema. Ono što se vidi, razlika između teksta same Konvencije i tumačenja Vijeća Europe, jest pomak od pojma žena na pojam pojedinca. Zašto je tome tako, ne znam. Mogu pretpostaviti da je to iz razloga uključivanja i „drugih“ žrtava (Konvencija u čl.3.e, kaže „“žrtva” označava svaku fizičku osobu koja je izložena ponašanju navedenom u točkama a. i b“) u ovu Konvenciju, a sve preko, upravo, termina „rod“, budući se ova Konvencija bavi isključivo(?) nastojanjem sprječavanja nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Vide li neki ljudi u ovim činjenicama „švercanje“ rodne ideologije i je li njihovo viđenje opravdano? Jest! A je li onda to dovoljan razlog da se Konvencija ne ratificira? Nije! Zašto? Pa sad ćemo vidjeti ono AKO ŽELE…

No, prije toga, istaknuo bih neke osobne zamjerke ovoj Konvenciji. Kao prvo radi se o financijama. Mislim da se odveć očekuje i zahtjeva od organizacija civilnog društva i neprofitnih organizacija. Vjerujem da javna tijela mogu i moraju raditi svoj posao, a ne sve prebacivati organizacijama civilnog društva, i na taj način financirati paralelan sustav (onda imamo dva sustava koja bi trebala raditi isti posao, sve plaćamo svi građani, a posao ne bude kvalitetno odrađen). Konvencija „prisiljava“ države da dodatno financiraju civilni sektor, što mislim da nije u redu. A kad i ako se to dogodi, pitanje je koje će organizacije biti financirane (primjerice, jeste li znali da bi Caritas onda trebao jedini u RH biti financiran, budući je to jedina organizacija u RH koja adekvatno radi na pomoći ženama žrtvama od obiteljskog nasilja i „rodno uvjetovanog“ nasilja općenito) što baca sumnju na transparentnost tog procesa dodjeljivanja financijskih sredstava. Također Konvencija podrazumijeva dodatnu administraciju i dodatna tijela (koja će također netko – a u stvari svi mi platiti). Mislim da je važnije usmjeriti ta sredstva u konkretne akcije i aktivnosti, bez dodatne birokratizacije ove borbe protiv nasilja. Također mi je upitan i čl.48 koji predviđa zabranu alternativnih postupaka rješavanja sporova (mirenje, medijaciju) koji u kombinaciji s čl.55. st.1., ukazuje na mogući autoritarni moment ove borbe protiv nasilja nad ženama. Tamo naime stoji „ne smiju ovisiti u potpunosti o prijavi ili pritužbi koju je podnijela žrtva, ako je kazneno djelo počinjeno u cijelosti ili djelomično na njihovom državnom području te da se postupak može nastaviti čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili pritužbu.“  Dakle, kad jednom prijaviš nekoga, nema mirenja, nema odustajanja od prijave/tužbe, nego se pravda mora istjerati do kraja.

I za kraj, AKO ŽELIMO, mislim da bismo trebali ratificirati Istambulsku konvenciju, ali ne sasvim bezuvjetno. Uvjeti bi bili slijedeći:

  1. Napisati svoj službeni Komentar i Pojašnjavajuće izviješće (kao sastavni dio dokumenta ratificirane Konvencije) koje će biti bazirano na samoj Konvenciji i smislu/sadržaju određenih pojmova i sintagmi kako proizlazi iz Konvencije, a ne iz Izvješća i Komentara Vijeća Europe. Razlog ovom uvjetu je upravo pokušaj povratka povjerenja u ljude, pa onda i u institucije. Ako nam je svima stalo, a vjerujem da jest, do borbe protiv nasilja na ženama i obiteljskog nasilja, onda ćemo ratificirati ovu Konvenciju sa vlastitim Komentarom u kojem neće biti mjesta sumnjivim sadržajima koji se kriju iza određenih pojmova i sintagmi.
  2. Jasno i transparentno odrediti i definirati naknadno financiranje civilizacija civilnog društva i neprofitnih organizacija, kako bi financijska sredstva uistinu došla do onih organizacija koje se bore protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

Ovakav prijedlog bi trebao biti prihvatljiv svakoj strani, budući i samo Vijeće Europe ostavlja članicama, suverenim nacionalnim državama, mogućnost da sami dodatno definiraju i prošire tumačenje na pojedince (što onda ne uključuje samo žene, nego i „druge“). Osobno mislim da je nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje, izrazito važno i bitno pitanje na koje moramo odgovoriti i kao država, i kao društvo, i kao kultura, pa ako hoćete (govorim iz pozicije teologa) i kao Crkva, i da bismo trebali usmjeriti pažnju da takvih oblika ponašanja više nikad i nigdje ne bude. Stavimo ženu u središte naše pažnje!

Ovaj problem koji ima ove dvije razine jest, ništa drugo nego strah. Strah i jednih i drugih. Strah čovjeka da na sebe preuzme teško breme vlastite slobode. Strah kulture i društva da pogleda sebi u oči i kaže istinu. Strah nas sve skupa paralizira, tjera na nepovjerenje, tjera na panično djelovanje, na manipuliranje. A strah se pobjeđuje samo istinom!

Na kraju mislim da bismo trebali ratificirati Konvenciju, uvaživši ova dva uvjeta, i zbog činjenice čl.80. st.1., u kojem se navodi da svaka država Konvenciju, u svakom trenutku može otkazati. Ratifikacija Konvencije će doprinijeti povratku povjerenja u ljude, pa posredno (nadam se) i u institucije, jer ćemo svi stati iza zajedničke želje: borba protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Ujedno će se otvoriti javni prostor za argumentirane rasprave, razmjene stavova, ideja i mišljenja oko svih pitanja koja ostaju visjeti u zraku, koja ostaju možda neodgovorena, nedefinirana. Ratifikacija ove Konvencije primorati će oba tabora da bdiju nad društvom, nad društvenim i političkim procesima, da se sučeljavaju (primjereno, mirno i s uvažavanjem), da budu proaktivni, da rade na sebi dodatno, da se upoznaju iskreno i bez manipulacije.

Kao civilizacija, dugujemo ženama bespoštednu borbu protiv nasilja nad njima, jer iza svakog od nas stoji jedna žena (bilo Majka, bilo Supruga). Samo Žena može ujedniniti cijeli svijet!

Advertisements

2 thoughts on “Istanbulska konvencija

  1. Izvinite, ali, ako “ne vidite nista sporno”, onda niste a) citali pazljivo, i b) niste upoznati sa feminizom (ili jeste, ali vam odgovara). A voice for men pise vise o tome; racunam da razumete Engleski: https://www.avoiceformen.com/feminism/government-tyranny/the-great-danger-of-the-istambul-convention/ A ako hocete da vidite rezultat takvih i slicnih “Borbi protiv nasilja” kojih zanimaju samo zene (jer ipak, to je feminizam, i njih jednakost ne zanima – citajte feminist theory) dobijaju se ovakve stvari: http://www.saveservices.org/pdf/SAVE-VAWA-Discriminates-Against-Males.pdf Iliti, diskriminacija prema muskarcima. Spanija je jos gora: http://kukuruyo.com/2016/02/17/spain-gender-laws-a-country-against-men/ I jos jedan dokument, koji pokazuje kako su feministkinje, vecinom, manipularilare statisike: https://docs.google.com/viewer?url=pubpages.unh.edu/~mas2/V74-gender-symmetry-with-gramham-Kevan-Method%25208-.pdf

    Treba napomenuti, 40% zrtva su muskarci (ako ne i vise): https://www.theguardian.com/society/2010/sep/05/men-victims-domestic-violence

    Takodje, gore papir prica o tome kako je u dosta slucajeva nasilje obostrano.

    Tako da da, jeste problem. Pratite Ameriku vise, I sta sve feministkinje rade. Da navedem jos jedan primer, feministkinje su pokusavale konstantno u Americi i Australiji da protestuju protiv filma “Red Pill” koji je u vezi nasilja nad muskarcima: https://www.theguardian.com/film/2016/oct/26/the-red-pill-melbourne-cinema-drops-mens-rights-film-after-feminist-backlash Film je na YouTube, i mozete sami da ga pogledate. Isto to rade u Spaniji, u vezi dokumentarca “Silenciados”, iliti ucutani – pitajte se zasto? U isto vreme, su skanidrale, “bez ruku, bez nogu, isecite muskarce na delice”.

    Pozdrav.

    Like

    1. Poštovani Marko. Hvala Vam na svim linkovima…s nekima sam bio i ranije upoznat, neki novi su jako dobrodošli… Ameriku pratim sporadično…nije mi zanimljiva…zanimljiviji mi je eruopski kontekst.
      Ja u samom tekstu Konvencije uistinu ne vidim ništa sporno, bar kad je u pitanju ovo što i Vi navodite (meni su financije najspornije…ali to valjda nije zanimljivo drugima toliko…). Kada je u pitanju obiteljsko nasilje, iako ovaj dokument smjera zaštiti žene (ako su muškarci 40% žrtve, onda su žene, jelte, 60% žrtve nasilja), on jasno kaže da je svaka žrtva nasilja jednaka. Svako nasilje je neprihvatljivo!
      Ideja ovog teksta je da se Konvencija prihvati ali s našim tumačenjem (meni je sporno tumačenje Vijeća Europe gdje se provlači, uistinu, rodna ideologija) jer bi nas to sve obvezalo da bdijemo nad sadržajem dokumenta, tumačenjem i djelovanjem…Vama hvala na komentaru, ne znam jesam li možda pojasnio neke momente koje navodite…

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s