Zadnjih tjedan-dva dana gori Internet zbog Frljićeve nazovi-kazališne-predstave, a sve je kulminiralo jučerašnjim, prvo mirnim prosvjedom, a onda i pokušajem sprječavanja održavanja predstave. Kao i svima, tako je i meni ovaj „slučaj“ okupio kratko pažnju, pa i do te mjere da sam i sam sudjelovao u mirnom prosvjedu. Nakon prespavane noć i svih mogućih medijskih izvještaja, analiza i oštrih reakcija, a pogotovo nakon pročitanih nekoliko zanimljivih FB statusa i komentara (jako simpatiziram one ljude koji mogu u takvim trenutcima stati na loptu i uprijeti prstom u licemjerje -i-naše-i-vaše- kojeg, nažalost, u našem društvu imamo i za izvoz…) odlučio sam napisati ovaj tekst upravo zbog tih nekoliko ljudi koji ostaju autentični i onda kada je to teško (jer je izazov pljuvanja po drugima poprilično primamljiv…).

prosvjed_kazaliste22-240417

Predstavu nisam pogledao, osim nekoliko isječaka što ih se može naći na portalima, ali su mi, s jedne strane ti isječci dovoljni, a s druge strane se ne razumijem u kazalište toliko pa onda volim slušati ljude koji su upućeniji, a Trpimir Jurkić svakako jest jedan od takvih…tako da ne smatram da nisam relevantan nešto prozboriti, nadasve budući se u sadržaju predstave radi o nasilju i religijama (Isus – silovanje – muslimanka).

Prvo ću reći da je ovo Frljićeva (samo što nije njegova) najbolja predstava – ne sama predstava, nego cijeli igrokaz koji se održao ispred i u HNK u Splitu. Točno je pogodila s naslovom, i mislim da je i sam Frljić poprilično zadovoljan. Jer, kako najplastičnije prikazati ono što je naše nasilje i ono što je vaše nasilje – svaki čitatelj ovog teksta nek se stavi na koju god hoće stranu… Kako prikazati nasilje nego upravo tako – nasiljem samim! I to nasiljem ispred i nasiljem unutar HNK. Ovdje moram istaknuti da sam čin prosvjedovanja, u kojem sam i sam sudjelovao, nije čin nasilja, ali uplitanje interventne policije (opravdano) to svakako jest, odnosno, nasilni čin je povod tog uplitanja, a nasilni čin jedne druge vrste je povod prosvjedovanja i izazivanja interventne policije – spirala nasilja! I tako smo s jedne strane eksplicitno vidjeli naše i vaše nasilje. Ono što me ohrabruje (zbog ovih nekoliko FB statusa i komentara) jest mogućnost da smo konačno kao društvo u mogućnosti vidjeti i vaše i naše nasilje u jednom jedinom činu, pa bio on i kazališni. Ali da bismo to bili u stanju, moramo imati vjere. Moramo prihvatiti Objavu, inače ostajemo u tami, zatvoreni u spirali nasilja. Sljepoća je pretpostavljena kod onih koji su i samih zahvaćeni nasiljem, ali je ipak moguće da je sljepoća najveća kod „vanjskog promatrača“, ako takav u ovom slučaju uopće postoji…

Jer, „s nasiljem je uvijek isto. Jedno rađa drugo. Žrtve se izmjenjuju i množe, a nasilje traje i raste. Vrlo često žrtva sama prijeđe na stranu nasilja. Tako ga upozna s obje strane. Najprije kao žrtva, a potom kao počinitelj. I tako postane još jednom žrtva. No, zaslijepljenost nije najveća kod promatrača. Ona je najsnažnija kod onih koji su sami uvučeni u nasilje, s jedne ili druge strane. Kako inače razumjeti da se istodobno može biti zauzet u borbi za nenasilje i oko sebe stvarati žrtve vlastitog nasilja, zalagati se za mirotvorstvo, a kod kuće podizati ruku ili oštriti riječi protiv bližnjih? Pozivati se na Krista i kršćanstvo i istodobno biti uvjeren kako ima dobrih razloga za mržnju, osvetu i uzvraćanje istom mjerom? Nasilje i laž pojavljuju se udruženi. Pojavljuju se tako da jedno skriva drugo. Laž skriva nasilje i nasilje istodobno laž prikazuje kao dobre razloge. Laž zasljepljuje dobrim razlozima i nasilju otvara prostor djelovanja. Zato nije dovoljno podnositi nasilje. Nije dovoljno ne uzvraćati istom mjerom. Valja ga raskrinkati, osvijetliti, izvesti na dan, pred svjetlo dobrote. Na nasilje valja odgovoriti. No, odgovor nasiljem samo hrani isto nasilje. Nasilje priželjkuje nasilni odgovor, jer ga on najbolje opravdava. Najbolje opravdanje nasilju daje protunasilje. Nasilje i protunasilje hrane se istim razlozima. Nema ničeg sličnijeg nasilju od protunasilja.“ (fra Ante Vučković)

Ono što je odlično je mogućnost da konačno i kao društvo ovo sada uvidimo – i naše i vaše nasilje!

A sada za kraj, samo kratka analiza našeg i vašeg nasilja, i to iz dva, na prvi pogled nespojiva kuta gledanja na svijet i pogotovo nasilje u njemu. Prvi dolazi od proslavljenog ateista, superstara filozofske suvremene misli Slavoja Žižeka, a drugi od francuskog antropologa i praktičnog katolika Renea Girarda.

Žižek u svojoj knjizi O nasilju veoma dobro i koncizno uočava i prenosi zapažanja, kako je sam rekao, antinomije tolerantnog uma i gotovo nemogućnosti uočavanja sistemskog nasilja koje počiva u samim temeljima i načelima liberalnog kapitalizma. Od tri vrste nasilja (subjektivno, objektivno i simboličko), subjektivno je nasilje najlakše vidljivo jer ono ima lice, vidljivo je i prepoznatljivo. Pouka njegove knjige ide u smjeru da se “treba oduprijeti fascinaciji subjektivnim nasiljem koje utjelovljuju društveni akteri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila”, a da bismo (iako je potreban izvjestan napor) uočili pogubnost gotovo nevidljivog sistemskog nasilja koje je neugodnije i razornije od bilo kojeg drugog oblika nasilja, i koje više nije moguće pripisati konkretnim pojedincima jer je ono anonimno i objektivno, sistemsko. Sistemsko nasilje (ili nasilje sistema – sustava) je dakle medijski gotovo nevidljivo (iako su vidljive reakcije na njega – prosvjed primjerice), ono nije podložno manipulaciji, a još ga je teže analizirati, te stoga Žižek niti ne pokušava potpuno rasvijetliti pitanje o tom sistemskom, objektivnom nasilju, nego prikazuje aktualne primjere nasilja iščitavajući, na njihovim marginama, ali i u samom središtu konkretnih izljeva (subjektivnog) nasilja, korijene i obrise koji se nalaze u sferi simboličkog i konstitutivnog današnjem prevladavajućem svjetonazoru liberalnog kapitalizma. Žižek subjektivno nasilje smatra opasnom krinkom zato što nas taj medijski vidljiv tip nasilja sprečava da uočimo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno i nedužno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima (najčešće na nesvjestan način). Takvo konstantno previđanje objektivnog odnosno sistemskog nasilja ukazuje na činjenicu da današnja tolerantna i multikulturalna zapadnjačka liberalna društva uočavaju jedino fizički vidljivo nasilje. (T. Valentić)

Girard nam, s druge strane, može otvoriti oči za čitanje onog sotonskog u svijetu kao i uočavanje mehanizama koji ujedinjuju ljude u spremnom žrtvovanju ljudske osobe (pojedinca) u jednodušno stanje koje rezultira ubijanjem žrtvenoga jarca. Promatrajući i proučavajući stare poganske mitove i odnos Biblije prema sadržaju tih mitova, kao i mitove same Biblije, Girard je (slijedeći Nietzschea) došao do jednoga veoma važnoga uvida: „Razlika nije u činjenicama koje su iste u oba slučaja, nego u njihovu tumačenju.“ Mogli bismo reći da se radi o istom obličju odnosno o istoj formi, samo je sadržaj različit, odnosno ono iza tog sadržaja. Kada se radi o nasilju, onda smo na tragu Žižekovih uvida u vezi sistemskog nasilja ovdje na jednoj drugoj razini. Proučavajući žrtvene progone i mehanizme uspostave poganskih božanstava, a u opreci s biblijskom objavom, Girard je zaključio kako postoji ista forma ili vidljivi fenomen nekog događaja, ali je sadržaj (ono što ispunja tu formu) bitno drugačiji. Razlika je u tome što Biblija (eksplicitno u Evanđeljima, točnije u prikazu Muke, a ostala Pisma implicitno) otkriva žrtvene mehanizme i proglašava žrtvu nevinom, te tako objavljuje cjelovitu istinu o čovjeku i podrijetlu religija, dok poganski mitovi te mehanizme skrivaju i tako opravdavaju (neopravdani) progon žrtvenoga jarca. „Evanđelja objavljuju punu i cjelovitu istinu o postanku mitova, o moći iluzije mimetičkih zanosa, o svemu onome što mitovi ne smiju prikazati jer bi se time razotkrili.”(Girard) U ovom slučaju razotkrivanje tih mehanizama mimetičkih zanosa znači dokinuće mita i lažnog božanstva ustoličenog na njemu. Kako su skoro svi mitovi obilježeni jednodušnim nasiljem kolektiva nad pojedincem, Girard često govori o mimetičkoj zarazi ili mimetičkom ciklusu, odnosno zanosu pod čijim  utjecajem ljudi nesvjesno sudjeluju u kolektivnom, rekli bismo sistemskom nasilju, a pri tom se zaboravlja da je istinski uzročnik nasilja Sotona. „Mislim da je glavni razlog to što istinski manipulator procesa, subjekt strukture u mimetičkom ciklusu, nije ljudsko biće koje ne uočava kružni proces kojim je zahvaćeno, već mimetizam sam” dok je Sotona „mimetizam koji uvjerava cijelu jednodušnu zajednicu da je ta krivnja stvarna”. (Girard)

Nadam se da vam je svima jasno gdje smjeram… Ovo je najbolja Frljićeva izvedba, samo što on nije njen autor! On se, kao i drugi dio ove priče, dao instrumentalizirati! Ako povežemo ova dva uvida u samo nasilje – sistemsko i simboličko, onda možemo zaključiti da je pravi redatelj ove tragedije u stvari Sotona i da ga je moguće uočiti jedino očima vjere, očima koja su pozorna na ono drugotno, ono što nije izravno osjetilima dano. Na taj način, kao što to Žižek kaže, ovo subjektivno nasilje postaje samo opasna krinka, eksces ili iznimka koja potvrđuje pravilo. E pa, nadam se da smo sada uočili da to pravilo nije prihvatljivo! Nadam se da smo, oni koji imaju oči da vide i uši da čuju, shvatili kako je jedini način kako izgraditi sebe i društvo put ljubavi i molitve jednih za druge. Mir sa svima vama!

526541

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s