Za razumijevanje i ispravno shvaćanje trenutnog momenta i situacije, kada je u pitanju bilo koji objekt istraživanja ili interesa, uvijek je potrebno i od velike pomoći smjestiti ono što nas zanima u jedan kontekst povijesnog razvoja, jer historia est magistra vitae. Na taj način možemo uvidjeti početak, povijesni razvoj i eventualne modifikacije objekta kojeg promatramo, a koji je zahvaljujući tomu danas takav kakav jest. Ujedno možemo prepoznati krive smjerove, pogreške, ali i istinske napretke i pomake u razumijevanju i samom razvoju objekta kojeg promatramo.

img_4848-2

Na ovom mjestu me zanima kršćanska inicijacija koja se danas nedvojbeno nalazi u krizi, kao u ostalom i cjelokupno kršćanstvo, tj. točnije, kršćanstvo zapadnog svijeta. Ujedno je ta kršćanska inicijacija samo dio inicijacije kao sveobuhvatnog procesa izgradnje identiteta pojedinca ali i društva, zajednice, te ću poseban naglasak staviti na uski kontekst naše mjesne Crkve i društva u ovom posmodernom vremenu. No, prvo treba razložiti u kratkim crtama kako smo u kontekstu kršćanstva, a pobliže u pitanju inicijacije, došli od tamo do ovdje, tj. kako je tekao razvoj kršćanske inicijacije s posebnim osvrtom na same sakramente inicijacije. Kako smo došli od življenog uvođenja u otajstvo i slavljenja prisutnog Gospodina, do juridički shvaćene potrebe religijske pouke i socijalizacije koja se danas čini sasvim neprimjerena i nedostatna?

Od tamo do ovdje

O samom početku kršćanstva nije potrebno mnogo riječi potrošiti. Kontekst je svima poznat. Kao ilegalna religija, kršćanstvo je bio podvrgnuto dvostrukom progonu – rimskom i židovskom, budući je samo proizašlo iz židovstva koje ga je smatralo opasnom sektom, a počelo je u jednom širem, religijski sinkretističkom okruženju Rimskoga carstva koje je u kršćanstvu vidjelo opasnost po društveno uređenje. Potrebno je ipak to spomenuti, jer od tog konteksta ovisi i početak i razvoj kršćanske inicijacije, jer, a to ovim tekstom i želim posebno istaknuti, društveno-politički i kulturološki kontekst ima jak i velik utjecaj na razvoj same kršćanske inicijacije.

Proći ćemo ukratko kroz tri prevladavajuća modela kršćanske inicijacije kroz koje želim ukazati na povijesni put i uvjetovanost koje su oblikovale i dovele kršćansku inicijaciju ovdje i sada, te ću naknadno, u slijedećim tekstovima ponuditi neke konkretne prijedloge kako bismo mogli izbjeći daljnje raslojavanje i razgradnju kršćanske inicijacije.

Prvi model tiče se Prve Crkve i početaka samog kršćanstva. Označava ga u potpunosti ranokršćanski katekumenat iz najjednostavnijeg razloga jer su kršćanstvu pristupali zreli i obraćeni ljudi koji su željeli biti dio nove zajednice koja bijaše postojana u lomljenu kruha i kojoj sve bijaše zajedničko (usp. Dj 2, 42 – 44). Ovaj model u potpunosti utjelovljuje ono što ću kasnije navesti, a tiče se uloge koju inicijacija ima u stvaranju i konstruiranju identiteta pojedinca ali i zajednice. Katekumen biva iniciran, uveden u nove odnose, u novu egzistenciju koja se izgrađuje u zajednici vjere. U tu svrhu postojao je i sakramentalni prostor koji je odražavao unutarnju logiku i put uvođenja katekumena u Otajstvo i novu egzistenciju. Također je i vrijeme pratilo ovu nutarnju obrednu logiku. Najjasniji primjer je obred krštenja koji u sebi uključuje povezanost riječi, čina, vremena i prostora, te tako sveobuhvatno inicira, tj. uvodi katekumena u novu egzistenciju Proslavljenoga i Uskrsloga Krista, izgrađujući potpuno novi identitet novopečenog člana zajednice Crkve.

Nakon što je kršćanstvo postalo državno priznata religija, i kasnije, službena religija Carstva, te kada se situacija potpuno promijenila i kada su novi članovi Crkve postajala djeca, a ne toliko više odrasli, tako se i samo uvođenje u vjeru i inicijaciju zajednicu malo izmijenila jer se trebala prilagoditi novom kontekstu. Na povijesnu scenu stupa model kršćanske socijalizacije jer je samo društvo postalo kršćansko, te je jednostavno bilo nemoguće u društvu biti ne-kršćanin. (Razum)    I tako je inicijacija odnosno uvođenje u zajednicu Crkve, bilo podređeno socijalizaciji koja je smjerala podržati feudalno društvo i usmjerena na usvajanje kršćanskog života samim sudjelovanjem u društvu i obitelji.

 Kada je to (zapadno) kršćansko društvo bilo suočeno s prvim poteškoćama, tj. cijepanju na dvoje, pojavom reformacije, bilo je potrebno nanovo modificirati model inicijacije jer sada novonastala situacija i kontekst zahtijevaju stavljanje naglaska na nešto drugo, a to je prvenstveno pouka. Stoga i na scenu stupa tkz. Tridentinski model inicijacije koji je naglasak stavljao na župnu vjersku pouku jer je trebalo vjernim katolicima obrazložiti katoličku vjeru nasuprot reformacije i protestantizma.

I tako je stvar ostala na tridentinskom modelu inicijacije sve do Drugog vatikanskog ekumenskog sabora na kojem je uslijedila liturgijska obnova (SC) u sklopu koje se počelo razmišljati i o usklađivanju modela inicijacije sa suvremenim kontekstom. Iako je navedeni povijesni razvoj i hod modela inicijacije, nažalost, doveo do danas pukog formalizma i konformizma u pitanju inicijacije u vjeru, otajstvo i Crkvu, čini mi se da i nastojanja usmjerena prema reformi ili poboljšanju postojećeg modela inicijacije ne pružaju razlog optimizmu da bi se uskoro mogao dogoditi neki pozitivni pomak. Tome je doprinijela i sama teologija koja se također tijekom vremena udaljila (Crnčević), u govoru o sakramentima i inicijaciji, od liturgijskog obreda, prigrlivši potpuno skolastički i neoskolastički teološki sustav (utemeljen prvenstveno juridičkim i filozofskim pojmovima), te je tako isforsirala raskol između slavljenja i nauka, odnosno, doktrine. Također je i sama društvena prevlast kršćanstva imala negativan utjecaj, te je uvelike doprinijela svođenju inicijacije na sakramentalizaciju pojedinih trenutaka života i svođenju liturgije na puka društveno-religiozna jednoznačna događanja.

            Obnova liturgije i sučeljavanje s modernom

Obnova liturgije počinje nešto prije samog Koncila, ali na njemu postaje jedno od ključnih tema koje se stavljaju teolozima na raspolaganje u njihovu istraživanju. Otkriće patristike je odigralo ključnu ulogu i pokrenulo novo promišljanje sakramentologije, uloge i naravi inicijacije i statusa simbola u doktrinarnom nauku Učiteljstva. Uočio se veliki nesklad između uloženog truda i rezultata kršćanske inicijacije, te je Učiteljstvo na čelu s papom Ivanom Pavlom II., stavilo jedan širi okvir obnove liturgije, inicijacije i kateheze unutar procesa nove evangelizacije. (Čondić)

Uočavanje poteškoća koje se bitno tiču liturgije, a onda izravno i inicijacije (sakramentalne) u kršćansku vjeru i zajednicu s jedne strane, kao i uočavanje nekih pozitivnih kretanja u sekularnom društvu, temeljene su i nosive ideje koje su iznjedrili dokumenti Drugog vatikanskog sabora, te se usmjerava pažnja teologa, pastoralnih djelatnika i Učiteljstva podjednako prema van i prema unutra (ad extra i ad intra). Prvenstveno Sacrosantum concilium, ali i drugi dokumenti poput Ad gentes, Apostolicam actuositatem, Gaudium et spes, što izravno ili neizravno, bitno se tiču pitanja kršćanske inicijacije, te potiču na obnovu i unaprijeđenje, uskladivost modela inicijacije sa društvenim potrebama i kontekstima, ali ujedno i uočavaju te pozitivne kretnje u sekularnom svijetu, te ih predlažu za polazišnu točku u inicijaciji i inkulturaciji kršćanstva i Evanđelja.

Učiteljstvo također čini bitan zaokret u odnosu prema svijetu u kojem, kako sam već nekoliko puta naveo, uočava pozitivne stvari, te se odriče anateme kojima su prijašnji koncili završavali svoje dokumente, pokazujući na otvorenost Crkve svijetu kojega mora evangelizirati i približiti mu nauk te ga također uvesti u otajstvo i slavlje tog otajstva u zajednici Crkve. U tom kontekstu postavljeni su bitni temelji daljnjih nastojanja u obnovi modela kršćanske inicijacije kojem je jedna od polazišnih točaka autentično dobro i pozitivno u svijetu, te se teologija odlučila na prihvaćanje (što i nije neka velika novost, ali je ponovno otkriće) antropoloških i pozitivnih društvenih vrijednosti. Nadasve na području govora o sakramentima (a među njima pogotovo u govoru o sakramentima inicijacije) teološki govor je nužno posredovan antropologijom (Žižić), te ovo postaje temeljna ideja koja usmjeruje cijelu obnovu liturgije i kršćanske inicijacije.

U slijedećim postovima ću se baviti općenito karakteristikama i ulogom kršćanske inicijacije te o budućnosti kršćanstva i inicijacije kako ju ja vidim…

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s