Tags

, , , , , , , , ,

Temeljna teološka, teistička ideja Boga kršćanstva i nekih srodnih religijskih tradicija kaže kako je transcendentni Bog imanentan svijetu. Ta ideja omogućava mnogo toga, pa time i razlikovanje religija, filozofskih i teoloških sustava, duhovnosti i svjetonazora, no, ujedno i stvara mnoge teološke, filozofske i logičke poteškoće koje izgledaju nerazrješive, paradoksalne ukoliko se pristane na mišljenje transcendentnog Boga koji je ujedno i imanentan svijetu. Kako to da Bog koji je transcendentan, koji svijet (kozmos, univerzum, stvorenje) beskrajno nadilazi, može biti ujedno u tom svijetu prisutan, njemu imanentan?

54895658-b274-432b-8fee-0a6db0765237-veliki-prasak-718x446

Nekakva nam zdrava logika kaže kako to i nije baš moguće – naime da jedna te ista stvar bude u isto vrijeme na dva različita „mjesta“ u istim „okolnostima“. No to je u ovom slučaju sporedno jer Bog nije nikakva stvar, on nije nikakav objekt postavljen pokraj drugih objekata unutar svijeta, ili izvan njega. Budući se „mjesto“ ne može odnositi na Boga, iz istog razloga se ni „okolnosti“ ne mogu odnositi na Njega. Stoga su mnogi (teistički) sustavi razvili različite modele koji opisuju ovaj odnos Boga i svijeta od kojih mnogi jednostavno izabiru jednu ili drugu mogućnost, naime to da je Bog transcendentan ili da je imanentan svijetu, nikako da je oboje. Naravno da ateizam, kao sustav koji negira Božju opstojnost, samim time i negira bilo kakav odnos toga nepostojećeg Boga i postojećeg svijeta. Tako povijest ljudske misli poznaje primjerice panteizam koji Boga smješta unutar granica svijeta s kojim tog istog Boga poistovjećuje (Bog = svijet i svijet = Bog). Deizam je primjer kada se čovjek odluči prihvatiti transcendentnost Božju, a odbaciti njegovu imanentnost u svijetu, te kao takav kaže da je Bog stvorio svijet s kojim više nema nikakve poveznice i da se onda taj od-Boga-stvoreni svijet razvija sam prema svojim zakonitostima. No, postoji i treći put koji, za razliku od ova dva navedena, pristaje na ovaj temeljni teistički paradoks Božje beskrajne daljine i njegove blizine u istom trenutku i ne toliko istim okolnostima. Unutar takvog sustava teologija i filozofija imaju mnogo problema koji proizlaze iz paradoksalnosti temeljne ideje koja zahtjeva da bude shvaćena, prenošena i oblikovana unutar jednog teološko-filozofskog modela koji bi imao potencijal biti samorazumljiv. Identična je situacija i s ostalim teističko-religijskim naukom kojeg utemeljuje u jednu ruku upravo njegova paradoksalnost. Stoga teologija i filozofija uvijek iznova pokušavaju iznaći neki opisni, predodžbeni model koji bi nam predočio na koji način taj transcendentni Bog može biti svijetu imanentan, barem one koje (teologije i filozofije) još Njega drže relevantnom temom. U toj zadaći, filozofiji i teologiji na raspolaganju stoji cjelokupno ljudsko znanje, metaforične slike, simboli, analogni govor, mašta… Tako su teologija i filozofija do sada iznijeli mnoge zanimljive modele, a ja bih ponudio toj listi uspješnih modela još jedan (eventualno uspješan?). No, prvo bih predstavio model Karla Rahnera jer je upravo taj njegov model bio poticaj i paradigma ovog mojega. Taj sam njegov model pronašao u njegovoj knjizi Temelji kršćanske vjere. Uvod u pojam kršćanstva, kod nas izdao Ex libris (Rijeka), 2007. godine. Ujedno su svi slijedeći citati upravo i jedino iz te knjige

Započeo bih s Rahnerovim uvidom kako je Bog Sveta Tajna. (usp. 163) Bog je neshvatljiv, beskonačan, bezimen, tako da „izvorna spoznaja Boga nije zahvaćanje nekog predmeta koji se pojavljuje izravno izvana ili neizravno slučajno, nego da ona ima karakter transcendentalnog iskustva.“ (44) Rahner, dakle, govori o netematskom znanju o Bogu, što samo hoće reći, kao što sam već napomenuo, da Bog nije i ne može biti nikakav predmet pokraj ostalih predmeta u svijetu. Nadalje, Rahner govori kako to netematsko znanje ili transcendentalno iskustvo u svojem temelju ima usmjerenost-na transcendencije koju on izjednačava s Bogom (dakle kao imanentnim u svijetu). (usp. 95) Ta usmjerenost-na transcendencije jest izvorno uvijek Od-kuda te transcendencije, dakle jest Bog – Sveta Tajna. O tom iskustvu transcendencije može se govoriti samo naknadno (usp. 102), tematski, aposteriorno (jer je sam govor opredmećivanje onoga što izričemo). Ono što nam Božja transcendentnost u odnosu na svijet govori jest to da je Bog radikalno drugačiji od svijeta, a ono što nam Božja imanentnost svijetu govori jest upravo suprotno. Svijet i Bog mogu biti svedeni na zajednički nazivnik. Kada Rahner govori o ovim problemima razlikovanja i sličnosti svijeta i Boga, onda kaže kako je Bog različit od svijeta ukoliko je on ono sveutemeljujuće (tada je Bog posvuda,), i da je različit od svijeta ukoliko je svijet (sve što postoji) utemeljen, stvoren, te „ukoliko je sve što se pojavljuje unutar našeg svijeta iskustva različito od Boga.“ (116) Imamo dakle Boga koji je ono sveutemeljujuće, koji utemeljuje sve što postoji, koji je stoga i različit od svega utemeljenoga, stvorenoga. Bog koji je transcendentan svijetu kojega utemeljuje. Imanentnog Boga (da ga tako nazovem, iako se radi o jednom te istom) Rahner pronalazi u Božjem sebepriopćenju što je nadnaravni egzistencijal (usp. 173) jer je čovjekova transcendencija (njena usmjerenost-na i izvorno Od-kuda) prostor sebepriopćenja Boga. Ujedno Bog ne stvara samo nešto različito od njega, nego tom različitom daruje samoga sebe. (usp. 245) To je jedan zanimljiv teološki model koji navedeni paradoks donekle pomiruje, a sada bih istaknuo neke Rahnerove izjave koje su me potakle na promišljanje jednog pomalo drugačijeg modela koji opisuje ovaj odnos Boga i svijeta. „Čovjek je radikalno pitanje o Bogu koje, kao takvo od Boga stvoreno (284) … (i koje je) jedno pitanje koje je kao pitanje o Bogu pojava odgovora.“ (285) Što to znači? Što znači da je čovjek pitanje i to o Bogu? I što znači da je samo pitanje pojava odgovora? K tome, može li svijet biti pitanje o Bogu? Ako prebacimo srž takvih pitanja unutar jednog mišljenja kojeg ću sada predstaviti posredstvom matematičke jednadžbe s jednom nepoznanicom, možemo dobiti jedan opisni model koji nam omogućuje predočiti transcendentalnog Boga kao ujedno svijetu imanentnoga.

Napravit ćemo mali misaoni eksperiment kojeg ćemo analogno kasnije prenijeti na odnos Boga i svijeta, ili Boga i čovjeka.

Profesor matematike koji svojem učeniku postavlja (zadaje) zadatak, jednadžbu s jednom nepoznanicom, već zna odgovor (tj. rješenje te jednadžbe), što znači da je sama postavljena jednadžba s jednom nepoznanicom, već pojava riješenja. Rješenje je već tu prisutno, no samo za profesora koji ga zna. Učenik, kada vidi postavljenu jednadžbu ne zna rješenje do kojeg mora doći. Ako je loš ili lijen učenik, onda nikada do njega neće doći, iako, ako je sretne ruke, može to rješenje pogađati, pa možda čak i pogoditi. Ako je pak dobar i marljiv, a nepažljiv, onda tijekom rješavanja jednadžbe može negdje pogriješiti, može nešto krivo prepisati ili zbrojiti. Ako je pak jako dobar, jako marljiv i jako pažljiv, onda mu ta jednadžba ne predstavlja neki naočit problem i konačno, nakon nekog vremena, dolazi do rješenja. A do tog riješenja može doći na više različitih načina, iako su svi determinirani (ograničeni) osnovnim matematičkim zakonitostima.

Kada je u pitanju učenik i njegov odnos prama jednadžbi i njenom rješenju, onda to uključuje vrijeme, prostor i slobodu, jednom riječju – procesualnost, drugačije rečeno – povijest. Taj odnos uključuje vrijeme koje mora proći da bi učenik stigao do riješenja, kao i prostor (papir) na kojem dolazi do riješenja, te konačno slobodu učenika, kao i njegovo matematičko znanje, volju… Kada je u pitanju profesor i njegov odnos prema jednadžbi i njenom rješenju, onda to upravo isključuje vrijeme i prostor, dok samu slobodu uključuje, jer upravo profesor odlučuje koju i kada zadati jednadžbu. Profesorov odnos prema jednadžbi, kao i njenom rješenju, dakle, isključuje procesualnost i povijest (osim „potrebe“ da jednadžbu, ukoliko želi, zapiše na komadu papira). Budući da profesor već zna rješenje, za njega nije potrebno vrijeme i prostor da do tog riješenja dođe, tako da za njega, sami čin postavljanja (zadavanja) jednadžbe, u istom tom trenutku znači njeno rješenje, te na istom tom mjestu (primjerice na papiru) također znači pojavu njenog riješenja. Dakle, sami čin postavljanja (zadavanja) jednadžbe na papir, znači njeno rješenje. Ono što je meni bitno jest istaknuti slobodu profesora da odluči koju i kada i gdje postaviti (zadati) jednadžbu. Iako se dakle radi o jednoj te istoj jednadžbi, odnosi profesora i učenika prema njoj su bitno različiti i potrebuju različite stvari i predispozicije. Mogli bismo ta dva odnosa ovako sažeto prikazati:

Profesor:

  • slobodno zadaje jednadžbu
  • zadavanje jednadžbe jest za njega pojava riješenja
  • nije ograničen prostorom i vremenom, nego prostor i vrijeme ograničava samom zadanom jednadžbom i matematičkim osnovnim zakonitostima

Učenik:

  • slobodno odlučuje što će s jednadžbom, hoće li ju riješiti ili ne (što uključuje i posljedice njegova izbora)
  • za njega je X stvarna nepoznanica čije značenje (rezultat) mora pronaći
  • taj eventualni pronalazak riješenja zahtjeva prostor i vrijeme, odnosno, procesualnost ili povijest
  • posjeduje sva potrebna (matematička) znanja koja su nužna za rješavanje jednadžbe
  • na kraju mora provjeriti je li rješenje do kojega je došao točno.

Moje (retoričko) pitanje sada glasi: Možemo li ovaj model analogno postaviti  i preko njega opisati odnos Boga i svijeta (čovjeka), upravo pod onim vidom transcendentnog Boga koji je ujedno svijetu imanentan. Možemo, i to ovako:

Na mjesto profesora stavimo transcendentnog Boga koji se, dakle, nalazi „izvan“ svijeta i koji taj svijet beskrajno nadilazi, i koji je apsolutno različit od svijeta. Jednadžba bi onda bila svijet kojega Bog apsolutno slobodno stvara (i to upravo takvoga, a ne nekakvog drugog, drugačijeg). Također se može govoriti o jednadžbi kao o čovjeku, no, to ću ostaviti za poslije. Pošto Bog stvara svijet, kao što profesor zadaje jednadžbu, on već u trenutku i mjestu stvaranja (ex nihilo) zna njegovo rješenje, vidi i zna njegov konac. Ideja Boga koji sve zna i sve vidi na ovaj način pribavlja sebi neku vrstu potvrde. Pošto Bog sve zna i vidi kraj svijeta, kraj povijesti, kraj, odnosno, rezultat procesualnosti, u njegovu je odnosu prema tom svijetu isključeno svako vrijeme, prostor (izuzev vremena i prostora samog svijeta što je sve već došlo svojem kraju, odnosno rezultatu – iz Božje perspektive) ili bilo koji oblik nužnosti (osim nužnosti da svijet postoji pošto ga je Bog stvorio). Na taj način podupiremo ideju koja kaže da je transcendentni Bog beskonačan i vječan, dok je svijet i prostoran i trajan (ima svoj kraj – rezultat – u oba ta pogleda). I tu se najočiglednije uviđa kvalitativna razlika između Boga i svijeta, jer uvjet drugosti svijeta (njegove različitosti) naspram Boga jest upravo prostor i vrijeme. Svijet jest prostor i vrijeme. Na taj se način bezgranični, beskonačni, vječni Bog ograničio svijetom (prostorom i vremenom) iznutra, tako da je Bog beskonačni, beskrajni, vječni horizont tog svijeta. Tako sam (koliko je to moguće), preko ove analogije posuđene iz matematike, uputio na Boga koji je svijetu transcendentan. Taj svijet (koji je jednadžba) sebi je imanentan i u sebi (na sebi) posjeduje jednu nepoznanicu koju, da bi otkrio, da bi do nje došao, treba pokrenuti (sebi imanentni) proces rješavanja, što je ništa drugo nego povijest, razvoj svijeta, njegova evolucija, procesualnost. Za Boga (kao što smo vidjeli) nema nepoznanica koje treba riješiti, pronaći njihovo značenje, jer bi to onda u Bogu impliciralo vrijeme i prostor potrebne da dođe do riješenja. Za svijet (ili čovjeka) ta nepoznanica postoji i ona uzrokuje odvijanje povijesti jer svaka jednadžba treba biti riješena, i svaka nepoznanica otkrivena. A rješenje dolazi na kraju procesa rješavanja (na kraju povijesti) tijekom kojega je svijet (ili čovjek) slobodan, iako ograničen (inherentno) svojim prostorom, vremenom i prirodnim zakonitostima. Svijet je također ograničen samim Bogom koji sam ničim nije ograničen, osim „iznutra“ samim svijetom kojeg je stvorio različitog od sebe. To govori o transcendentnom Bogu. No, što u ovoj analogiji govori o Bogu koji je svijetu imanentan, koji je u svijetu, u povijesti, u prostoru i vremenu prisutan? Upravo ta nepoznanica koja postoji na početku i koja je jedina na kraju povijesti, na kraju vremena. (Iv 1,10) Bog je imanentan svijetu upravo jer je on njegovo rješenje koje je svijetu (čovjeku) nepoznato na početku i kroz cijelu povijest, a koje se otkriva i pronalazi tek na kraju povijesti, na kraju vremena. Bog je prisutan u svijetu od samog njegovog početka, pa sve do kraja kada će „opet“ biti „samo“ Bog, naime, kada svijet dođe svome kraju. Bog kao nedostatak, kao nepoznanica koja cijelu povijest vuče njenom kraju koji je On sam.

Skica:

BOG (transcendentni)

4X + 3 = 17 – 3X             →         stvaranje (ex nihilo) → imanentni Bog = X

4X + 3X = 17 – 3             ↓           po              cre              (X)

7X = 14                            ↓               vij               atio

X = 14 : 7                         ↓                   est                 conti

X = 2                               →          eshatologija                  nua

4 · 2 + 3 = 17 – 3 · 2        →          kraj vremena, kraj svijeta (paruzija)

BOG

 

Kao što smo vidjeli kod Rahnera, i što je potaklo ovakvo jedno razmišljanje, pitanje je pojavljivanje odgovora. No, kako je moguće da nepoznanica bude Bog imanentan svijetu? Kada promišljamo ovo pitanje moramo uvijek imati jedan jako bitan teološki uvid o Bogu u vidu. Boga nikada ne smijemo učiniti predmetom unutar svijeta. Je li to moguće izbjeći – naime, opredmećivanje Boga? Rahner, kao i mnogi, nam je pokazao da jest. Nadnaravni egzistencijal, njegova usmjerenost-na transcendencije, što je ujedno i ono Od-kuda transcendencije, jest prisutnost Boga (Svete Tajne) u ovom svijetu. To sebepriopćenje Boga jest unutar, jest imanentno svijetu, ali se pokazuje i takvo kao Sveta Tajna, kao ono sveutemeljujuće, u ovom slučaju analogije s jednadžbom, kao nepoznanica ili još bolje kao nedostatak, jer upravo nepoznanica utemeljuje jednadžbu. Ovaj opisni model, kojega smo analoški prebacili iz područja matematike, u teološki kontekst, krije još neke zanimljive momente, kao i brojna pitanja i nejasnoće, tako da je potrebno malo pažnje posvetiti i tim momentima. Tu je sada red na vas – na tebe koji/koja čitaš ovaj tekst…

 

Advertisements