Slušao sam prije neki tjedan na hrvatskom radiju (HR1) zanimljiv razgovor koji se jednim svojim (nažalost manjim) dijelom, očešao i o pitanje/temu iz naslova ovog teksta. U emisiji „Susret u dijalogu“ sudjelovali su Goran Andrijanić (Bitno.net), Darko Pavličić (Večernji list) i teolog zagrebačkog KBF-a Stjepan Baloban. Uz ostale teme (pontifikat pape Franje i njegov ondnos s Crkvom u Hrvata – što je bila glavna tema), sugovornici su se kratko osvrnuli na pitanje mjesta i uloge teologa u Crkvi i društvu (dijelom su nešto rekli i o njihovoj odgovornosti). I upravo je taj razgovor bio onaj moment koji me je nagnao napisati ovaj tekst koji je upućen prvenstveno meni/nama, teolozima (i budućim teolozima, a sada studentima teologije).

Jedna od važnih zadaća, koja je u tom razgovoru stavljena na pleća teologa, jest prevođenje izričaja pape Franje kako bi ga pravovjerno razumjeli/shvatili svi – i sekularni mediji, i sekularni članovi ljudskog roda, a vjernici (u razgovoru je to bila pretpostavka) ga i ovako razumiju. Povod ove zadaće su mnogobrojni nesporazumi koji su se dogodili (namjerno ili ne, drugo je pitanje) posljednjih godina. Pravo pitanje je slijedeće: može li sekularni svijest pravovjerno razumjeti papu uopće? To bih pitanje ostavio otvoreno svima koji čitate ovaj blog. Tražite odgovor na to pitanje. To je vjerovatno najvažnije (danas) pitanje koje jedan teolog mora kad-tad odgovoriti.

12111957_125544241139729_2750482blog994802464086_n

Nakon ovog uvodnog disclaimera, vratio bih se naslovnoj temi: odgovornost teologa koju ću promatrati dvojako (kao što sve s nama – teolozima – moramo promatrati) i to ad extra i ad intra. Mi kao teolozi, ili kao budući teolozi, da se tako figurativno izrazim, igramo za jednu ekipu, ali na dva terena (usp. Iv 17, 14-19). i nije nam lako, vjerujem.

Kada je u pitanju naše teološko djelovanje/odgovornost ad intra, onda se ono očituje u praćenju teoloških rasprava (nadam se suvremenih na temelju onog naučenog iz povijesti teologije), praćenju službenih dokumenata Učiteljstva (koliko god mislio na rimsku Crkvu, toliko mislim i na našu mjesnu/mjesne, primjerice splitsku Crkvu), konkretnog pastoralnog/katehetskog/teološkog rada (uz župnu katehezu, pada li vam još nešto na pamet?). Pitanje je koliko mi kao teolozi možemo napraviti na ovom području, budući je isto hijerarhijski uređeno tako da upravo o toj istoj hijerarhiji ovisi mnogo temeljnih postavki. Ono što hoću reći, a s čine ni osobno a ni profesionalno nisam zadovoljan, jest činjenica da na ovom području moramo biti angažirani (od strane župnika ili biskupa, kako sada stvari stoje), iako i sami možemo/trebamo biti u toku sa svime što se događa/raspravlja/objavljuje. Također bismo trebali biti proaktivni, no, dojma sam da ta proaktivnost (koja postoji!) nije ozbiljno shvaćena od strane pastira, pa samim time nije ni adekvatno podržana.

Kad stvari ovako stoje na području ad intra, onda se možemo pitati što možemo očekivati od svijeta i u kojem smjeru naše teološko djelovanje/odgovornost može uopće ići kada je u pitanju ad extra? Osobno mislim da je tu situacija uvelike pogodnija za teologe, jer i iz osobnog iskustva mogu stati iza izjave da svijet (kultura, društvo, politika, mediji…) traži teologiju i teologe za sugovornike. Na ovom području možemo govoriti o mnogovrsnosti teološkog djelovanja/odgovornosti. Kao što ste ranije mogli pročitati, teolozi mogu/trebaju prevoditi jezik Crkve u svakodnevni jezik, uglavnom sekularnog, čovjeka. Teolozi trebaju pratiti što se u svijetu događa, trebaju taj svijet kritički promišljati, ulaziti u rasprave i polemike s „ostalima“ i „drugima“ kako bi ispunili inkulturacijske potencijale koji se javljaju u tom jednom plodnom dijalogu i susretu. Na ovom području je također brižno promatranje načina na koji svijet razumije Crkvu kako bi se adekvatno moglo odgovoriti za pitanja/potrebe svijeta. Sve ove razine djelovanja jednog teologa ad extra trabaju za cilj imati kerigmatski moment unutar nasušne potrebe nove evangelizacije (bar kod nas u Europi) i iznalaska novih inkulturacijskih modela i mehanizama. Stoga je potrebno uvijek sebi predočiti da je teološko djelovanje ad extra usmjereno kerigmi, naještaju, i da nije cilj/svrha samo sebi.

Postoji još jedan moment ovog djelovanja ad extra koji je kod nas (Crkva u Hrvata) poprilično zanemaren, a to je medijska/javna pristutnost teologa. Možete li mi nabrojati pet teologa koji su prisutni u medijiskom prostoru, koji su ili komentatori (ne nužno samo crkvenih tema, nego općedruštvenih?) ili poželjni sugovornici u javnom prostoru? Znači li to da interes javnog prostora za teologijom ne postoji? Ili da mi kao Crkva i teolozi nismo spremni zakoračiti u taj prostor? Dojma sam da je ova druga opcija bliža istini.

Budući smo na ovom području djelovanja teologa ad extra uvelike slobodniji (ali uvijek treba biti oprezan), mislim da upravo tu mi (mlađi?) možemo napraviti prvi iskorak. Kako bi taj prvi korak bio dobar (epistemološki, eklezijalno i dogmatski), ovdje bih umjesto zakljčuka ponovio neke riječi ljudi mudrijih od mene.

„Teologija koja nikoga ne uznemiruje, već, štoviše, osigurava moć ovoga svijeta, nije teologija koja vjeruje.“ Ove riječi napisao je talijanski teolog i biskup Bruno Forte, a ovdje stoje kao trajni podsjetnik smisla i svrhe ovog teksta i bloga uopće. Akademska teologija koju učimo na visokim teološkim učilištima, i koju tako nerado iščitavamo iz debelih teoloških priručnika i knjiga, danas, u suvremenom svijetu više nije adekvatna. Izgubila je svoju snagu! Povratak proročkog govora teologije nasušna je nužnost i obveza teologa ako želimo u potpunosti ispuniti svoje poslanje. Poslanje, a ne zanimanje!

Kada je u pitanju djelovanje ad intra (a ja vam ovdje predlažem da idemo prvo obilaznim putem, vodeći računa o ovom upozorenju), onda trebamo posebno biti pažljivi na to „jesmo li svjesni dosega našega teološkog djelovanja i vodimo li brigu o njegovim posljedicama. Jer, u konačnici, teolog bi se uvijek morao podsjetiti na onaj credo Ecclesiam, te da je njegovo teologiziranje već po svojoj naravi ograničeno, dok je samo Božja ljubav apsolutna. U protivnom, na širokom polju postmodernog pluralizma teolog lako može postati samo nekakav privatni poduzetnik, koji preprodaje svoje doumljivanje, izvan životnog zajedništva tijela Kristova.“ (don Ante Mateljan)

Za kraj bih samo istaknuo da svijet treba teologiju! Pogotovo danas. No, ukoliko mi ne budemo spremni/sposobni/hrabri da zakoračimo i napravimo ovaj prvi korak, svijet će napraviti po svojem. Pogledajte oko sebe i pronaći ćete mnoštvo nadomjestaka za religiju/religiozno, teologiju i Crkvu. To je naša odgovornost! To je naše poslanje, naša dužnost!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s