Tags

, , , , ,

Kako da vam prispodobim kraljevstvo Božje? Kraljevstvo je Božje kao… i slijedi život. Tko ima hrabrosti neka kroči uskim putem života koji vodi činjenu nemogućega noseći zastavu Svemoćnog vladara Kraljevstva. Zahtjevam svijet u kojem je nemogućnost nemoguća, svijet čuda. Dok smo tu gdje jesmo, u svijetu prividne nemogućnosti mogućnosti uopće, nikada nas nemoć nije spriječavala da činimo ono što smo poslani činiti, ono što smo dužni činiti. Činjenica da ni jedan čovjek ne može učiniti ono što mora činiti, gotovo da je neznatna. Ona je zanemariva, jer kada učinite ono što ste dužni učiniti, recite, sluge smo beskorisne. Biti sluga, k tome beskoristan, danas se smatra uvredom dostojanstvu ljudske osobe.

tzut

Također, taj zahtjev bivanja slugom danas napušta emacipirano, sekularno društvo i novi duhovno – religiozni pokreti koji svi skupa sačinjavaju duhovnost novog doba. To je novo doba toliko napredno i razvijeno da mu nisu potrebna utemeljenja i ukorijenjenost u prošlosti i tradiciji, te kao tako napušta i prezire svo naslijeđe minulih vremena kada je čovječanstvo, u svojoj djetinjoj dobi, puzalo po svojoj koljevci. No, u takvom stanju bez utemeljenja i čvrstog oslonca, bez temelja iz kojeg možemo sagledati cjelokupnu stvarnost (bez referentne točke), a kada smo prisiljeni djelovati iz nužnosti neodrživog razvoja, „naša kolektivna ideologija pokrenula je mehanizam zataškavanja i samoobmane, sve do izravne volje za neznanjem.“ (Žižek) Taj mehanizam samoobmane govori nam o procesu emancipacije koji dovodi do podvrgavanja čovjeka novom robstvu kojeg ovaj nije svjestan, a slobodno ga je izabrao. Nedvojbeno je ovakvom stanju društva doprinijelo i kršćanstvo (time i teologija) koje nije uspjelo ostati dosljedno poslanju koje mu je povjereno. Popuštajući na razne pritiske (izvana, u susretu s drugim kulturama i religijama)  i ne uspijevajući do kraja autentično slijediti razne obnoviteljske pokrete, kao i nastojanja same Crkve, malo po malo, „iz kršćanstva su isisavani snaga i životni sokovi; paradoks je ublažen (…), kršćansko se učenje prihvaća, izokreće, razvodnjava“ (Kierkergaard) što u konačnici dovodi do toga da se kršćanstvo pretvara u poganstvo. I upravo se s procvatom poganstva u renesansi, nakon što je već zbog kršćanstva bilo zaboravljeno i odbačeno, događa početak kraja kršćanstva kao sveobuhvatnog i sveprožimajućeg vrijednosnog i društvenog sustava. Zahtjev za demitologizacijom i emancipacijom, koja sa sobom neminovno vodi sekularizam, na kraju se aplicira i na samo kršćanstvo koje se tako dokida smatrajući ga jednakim ostalim vidovima svetoga, sakralnog, religioznog. Shvativši da su svi mitovi isti, današnji ih čovjek ili sve odbacuje ili ih sve prihvaća s glupavim izrazom lica jer mu nije jasno koji je kriterij njihova razlikovanja i opravdanja njihova izbora. Odustavši od dubine svijeta i zahtjeva da gledamo ono nevidljivo, čovjeku i ne preostaje ništa nego laž i iluzija da je sve u najboljem redu i da umjesto izabiranja jednog, on želi sve (sinkretizam). Ono mi se čini važnim je uvidjeti da se „usred svega toga izdiže jedna osobito velika iznimka“ (Chesterton) koja je obličjem ista svemu što postoji, ali zato sadržajem nadmašuje beskrajno svijet i njegov poredak. Iznimka koja nam je objavljena, i time nije naša zasluga, o slavi Kraljevstva koje je među nama. Iz tog je razloga Objava „brutalni razaratelj ljudskih ilzuija“ (Eagleton), odnosno, Otkupitelj i Spasitelj čovječanstva sklonog samozavaravanju. Tako danas osjećamo potrebu za Spasiteljem koji će osloboditi čovjeka sotonske vladavine i potlačenosti mitskim predodžbama svijeta i božanskog (i demonskog), odnosno, onoga koji će dokinuti poganstvo kao takvo, ali nam je također potreban i onaj koji nas oslobađa jedne druge vrste robovanja, naime ideologije današnjeg prevladavajućeg društvenog svjetonazora i sustava neoliberalnog kapitalizma. Upravo jer se mogućnost ideologije u današnjem društvenom sustavu (koji se naziva i post-ideološki) niječe i zabranjuje, možemo biti uvjereni da živimo u ideologiji koja nas podvrgava samoobmani i samozavaravanju čime ostajemo lišeni uopće mogućnosti detektiranja i uočavanja Dubine svijeta i onog Drugog u svijetu koje nosi zastavu Kraljevstva.

Draga braćo i sestre u Kristu. Krajnje je vrijeme da zastanemo na trenutak i propitamo sebe, svoje odluke i usmjerenje svojega života. Živimo posljednja vremena u kojima je svaka sekunda važna. „Jedino apokalipsa ima dovoljno revolucionarnog potencijala koji radikalno preispituje i mijenja stvarnost.“ (Gunjević) Zato, ne zavaravajte se! Obratite se i vjerujte Evanđelju! Donosimo vam Radosnu vijest. Približilo se kraljevstvo Božje! A kako da vam prispodobim Kraljevstvo? Ono što znamo o Kraljevstvu i nije mnogo, zato možemo reći da prije znamo što Kraljevstvo nije, nego što jest. Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ono ne može biti svedeno na puku pojavnost neke vlasti ili moći, nekog ideološkog svjetonazora, uokvireno u horizontalnim odnosima unutar obzorja svijeta. Ali ipak, ono što mnogi propovjednici ne uviđaju kada govore o Kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta jest to da se ne radi o prostoru kraljevstva, njegovoj prostorno – vremenskoj konkretizaciji, nego da se u toj formulaciji radi o njegovu podrijetlu. Kraljevstvo nije od Vlasti i Moći ovoga svijeta, odnosno, od njegova Kneza. Ono je odozgor, objavljeno je i darovano čovjeku koji ne može kročiti u njegove granice osim ako nije povučen u njega. Iz tog je razloga Kraljevstvo u izravnoj opreci i apsolutnoj suprotnosti sa logikom ovoga svijeta. Ipak, ono se nalazi i u svijetu. Tu je objavljena slava njegova, tu, u svijetu, je prostor bitke i konačne odluke čovjeka kojoj se zastavi prikloniti – zastvi Kneza ovoga svijeta ili zastavi Kraljevstva. Kraljevstvo je bitno upućeno na osobu Isusa Krista (odnosno, Isus Krist je kraljevstvo Božje u osobi), njegov život i djelovanje. Kada su rabini upitali Isusa o danu dolazka kraljevstva Božjeg (Lk 17,  20 – 21), on im odgovara da su oni slijepi za njegov dolazak, odnosno, da Kraljevstvo dolazi neprimjetljivo. Činjenica da on, kao uosobljeno kraljevstvo Božije, stoji među njima, i da oni to ne primjećuju govori o pozornosti usmjerenoj u krivom smjeru. Kraljevstvo ne dolazi vidljivo, spektakularno, kao što mi to često očekujemo, nego ono dolazi i uprisutnjuje se u svijetu skrovito, neizravno i neprimjećeno od svijeta – kao što se dogodilo s Utjelovljenjem. Tek vjerom (koja je dar, objava odozgor) možemo uočiti obrise Kraljevstva, kao što su pastiri, mudraci i Šimun, kojima je bilo dano, vidjeli u djetetu Boga živoga, znak osporavan, postavljen na propast i uzdignuće mnogih. Kad Isus kaže da je kraljevstvo Božje među nama, on misli na sebe, te kad kaže da Kraljevstvo nije od ovoga svijeta (ali je u svijetu), onda to trebamo čitati kao i onaj zahtjev da mi kršćani nismo od ovoga svijeta, ali smo u svijetu. Možemo se zvati kršćanima jedino ukoliko uprisutnjujemo Isusa u svojim životima. Utoliko smo kršćani, ukoliko možemo reći živim, ali ne živim više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2, 20). Oni za koje to sa sigurnošću možemo reći, sebe su smatrali nesposobnima za život, najmanjima od sve braće i nedostojnima veličanstvenih odaja Kraljevstva. U njima se savršeno zrcali logika onoga koji dolazi u skrovitosti, a koja je potpuno suprotna logici ovoga svijeta koja upravo neskrivajući ništa, skriva jednu veliku, ubojitu tajnu.

Logika Kraljevstva dana nam je svima u Kristu, ali ipak samo su rijetki koji ju do kraja slijede. Ti su ljudi u Crkvi prepoznati i postavljeni kao znak Božjeg kraljevstva (usp. LG 50), jer  upravo se u njima savršeno zrcali logika Krista i njegov lik koji je jedini posrednik između Boga i ljudi. No, ako promotrimo odnos svetaca prema poslanju kojeg su izvršili u svojim životima, uočit ćemo ono što je Simone Weil nazvala nedjelatno djelovanje. Ta sintagma označava djelovanje iz nužnosti, pokornosti. Ono djelovanje u kojem se djelatnik odriče plodova svojeg djelovanja. Simone to uspoređuje sa strijelom koja sama nije odgovorna za svoje djelovanje, kao što nije odgovorna ni za smjer u kojem se kreće. Kao što rob koji izvršava volju svojeg gospodara ne čini ništa,  tako ni sveci nisu zaslužni za djela koja je Bog kroz njih i njihove živote učinio kao znak Kraljevstva (ja ne činim ništa – govorila je češće bl. Majka Terezija). Važno je stoga uočiti, kod svih svetaca, da su bili sasvim svjesni svoje ništavnosti i beznačajnosti (pogledajmo samo primjer bl. Majke Terezije), te su tako stvarali prostor Božjem djelovanju. Sveci su potpuno nepovjerljivi prema sebi samima, ali ih zato krasi nepokolebljivo povjerenje u Boga. Oni sami sebe smatraju nedostojnima, a Crkva ih postavlja za uzore kršćanskog života. Oni na svaki mogući način dokazuju nama, prosječnim kršćanima, da je logika Kraljevstva sasvim oprečna logici ovoga svijeta. „Ako veliki paradoks kršćanstva išta znači, onda znači slijedeće: moramo uzeti krunu u svoje ruke i krenuti kroz grube i mračne predjele zemlje, sve dok ne nađemo čovjeka koji osjeća da nije prikladan nositi je.“ (Chesterton) Upravo na ovom mjestu možemo vidjeti drastičnu razliku kršćanskih svetaca i svjetovnih junaka (jer se pojavljuju u istom obličju, ali je sadržaj bitno različit), ali i new age gurua i učitelja. Suvremeni junaci i novi duhovni učitelji posjeduju zavidnu razinu samopozudanja i vjere u sebe; sebe smatraju božanskim izabranicima koji predvode čovječanstvo u novu eru, eru Vodenjaka. Oni grade kultove ličnosti oko svojeg neutaživog ega, te ih sljedbenici ili obožavatelji smatraju božanstvima. Sveci su pak osobe koje sebe stavljaju u službu Kralja, tako da su se na neki način lišili vlastite slobodne volje kao i mogućih zasluga za djela koja čine. Njih Bog uzdiže, a Crkva u njima prepoznaje one znakove koji govore o približavanju Kraljevstva, te upravo te ljude, idiote i neznalice (kako je sv. Franjo rekao jednom za sebe) postavlja za kršćanske uzore i prave primjere. Kraljevstvo je Božje dakle kao Svetac, jer su sveci upravo njega uprisutnjavali u svojim životima, njega koji je u-osobi- Kraljevstvo.

Uzevši u obzir logiku Kraljevstva, logiku Utjelovljenja, koja na skrovit način uprisutnjuje istinski Sadržaj u istu formu ili oblik pojvaljivanja, trebali bismo na nov način sagledati nastojanja nove evangelizacije. U tom nam uvelike mogu pomoći primjeri svetaca koji jedini slijede tu logiku do kraja, a koji su nam ujedno svima uzori. Stoga bi trebalo prihvatiti formu (oblik pojavljivanja) današnjeg društva, kulture i čovjeka, ali unijeti u tu formu božanski sadržaj, kao što je to bio slučaj sa stvaranjem čovjeka u kojeg je Bog udahnuo svojeg Duha., ili kod Utjelovljenja gdje je Bog postao čovjekom. Ujedno, trudeći se nanovo evangelizirati zapadni svijet, smatram da je potrebno revitalizirati teološki govor o svecima koji su neprihvatljivo odstranjeni iz teološkog interesa. Današnje vrijeme ima obličje vjere i pobožnosti, ali je iscrpilo snagu koju možda nikada i nije posjedovalo. Upravo takvom svijetu i vremenu moramo nanovo progovoriti snažnom riječju koja unosi život u isprazno obličje ovoga svijeta. Obličje koje prolazi. I upravo jer je Život ušao u svijet i postao obličjem čovjeku nalik, imamo dužnost širiti njegovo Kraljevstvo i donositi njegovu snagu koja oslobađa od sotonskog robstva. Ali Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, i vi, kada učinite što se dužni učiniti, recite, sluge smo beskorisne. Kada su sva obličja ista, onda je sadržaj taj koji stvara razliku. I upravo posred tih istih obličja se uzdiže jedna velika iznimka. Tek kada u svoje obličje uprisutnimo Isusa Krista, kao što su to činili i sveci, i kada se osnažimo njegovom snagom, možemo činiti ono nemoguće i iskoračiti izvan svijeta. Tada smo sluge i nismo zaslužni za djela koja činimo. Evanđelje nas uči kako djelovati u svijetu kao podanici Kraljevstva, a izvrsne primjere imamo u svecima koji su nam, slijedeći Krista, pokazali ispravan put i način evanđeoskog djelovanja. Ako želimo nanovo evangelizirati zapadni svijet trebamo to učiniti onako kako su to činili sveci u svoje vrijeme, a činjenica da se i danas proglašavaju sveci govori nam kako to ipak nije utopija, nego je to projekt ostvarivanja Kraljevstva koje je osoba Isusa Krista. Stoga je kraljevstvo Božje (kao) Svetac koji je prisutan u Crkvi i očitovan u svecima koji cijelim svojim bićem govore: Živim, ali ne živim više ja nego živi u meni Krist (Gal 2, 20).

 

 

Advertisements