Tags

, , ,

Temeljna misao Nietzscheove filozofije je volja za moć. To je konstruktivna misao, kao izvor iz kojeg proizlazi filozofija i nihilizam ovoga pjesnika filozofa, ili filozofa pjesnika. Svijet koji ga je okruživao i njegova kriva interpretacija kršćanstva, dovela ga je pred rub nihilizma, nihilizma kojeg je objeručke prihvatio i od kojeg je načinio svoju filozofiju. Vidjevši u kršćanstvu religiju osvete i religiju robova i potlačenih, Nietzsche se, na temeljima Schopenhauera i njegove ideje svijeta kao volje i predodžbe, upušta u kritiziranje i rušenje temeljnih postavki kršćanstva, ali i ne samo to. Nietzsche u svemu isčitava temeljnu karakteristiku svega što postoji, čemu sve što jest teži, a to je volja za moći. „Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moći; i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar.“(Zaratustra) Ovakav njegov temeljni stav je u očiglednoj suprotnosti sa stavom kršćanstva, i zbog toga epilog i nije mogao biti drugačiji nego odbacivanje i negacija svega što kršćanstvo nudi. Ono što kršćanstvo zagovara i na čemu je nastalo kosi se s postavkama koje u svemu vide rat, borbu svakoga sa svakim. Mirnoći i skladu svega stvorenog, kako to kršćanstvo vidi, Nietzsche suprostavlja napetost, kaos, neprijateljstvo, jer ako bog postoji, kako bih ja mogao prihvatiti da nisam bog? Volja za moć je tako temeljna karakteristika svega što postoji, jer sve što postoji teži jačanju volje za moći, teži za vladanjem nad drugim, nad slabijim.

moć

Volja za moć hoće reći da je temeljna karakteristika svakog specifičnog tijela da zagospodari čitavim prostorom, da rastegne svoju snagu, te odbija sve što se opire njegovu rastezanju. „Bilo bi protivno zakonu entropije da se plin povuče i ostavi prazninu.“(Simone Weill, Težina) To hoće reći da je svijet, kakav ga Nietzsche vidi, naravan svijet, svijet u kojem se stvari odvajaju onako kako im je u naravi, onako kako treba biti. Svijet koji je podložan prirodnim zakonima koji su iznad njega i koji upravljaju svijetom i svim događanjima. Svijet kojim vladaju zakoni slični zakonima težine tvari. To je naravni svijet koji ne vidi dalje od obzorja materije, koji ne vidi dalje od onoga mjerljivog, tjelesnog…

Takav svijet poznaje i Simone, ali ona ide korak dalje jer poznaje milost koja jedina može izbjeći podložnosti prirodnih zakona, tj. jedino ona može biti izvan reda kojim ravnaju zakoni težine tvari.

„Kad su posrijedi bogovi, vjerujemo po tradiciji, a kad su posrijedi ljudi, znamo iz iskustva da svako biće iz prirodne potrebe, iskorištava svu moć kojom raspolaže ( Tukidid ). Duša nastoji poput plina ispuniti sav dani joj prostor. Bilo bi protivno zakonu entropije da se plin povuče i ostavi prazninu. S kršćanskim je Bogom drugačije. On je nadnaravan, a Jahve je naravan.“(S.W. Težina)

Sa ovim riječima, Simone doduše priznaje Nietzscheu da svijet funkcionira onako kako je to Nietzsche opisao (prema naravnim – prirodnim zakonima), ali nas upućuje na ono što je Nietzsche ispustio iz vida. Upućuje nas na ono što je njemu ostalo skriveno, do čega on nije mogao doći, a to je milost, odnosno nadnaravni svijet, nadnaravni Bog.

Nepoznavanje kršćanskog Boga i njegova kriva interpretacija, navele su Nietzschea da ga odbaci i da u njemu vidi samo Jahvu, naravnog boga, da u njemu vidi samo boga osvetnika i onoga koji koči daljni razvoj čovjeka prema nadčovjeku. Simone uz naravni svijet, uz Jahvu, poznaje i milost, nadnaravni svijet, odnosno Oca Isusa Krista, Boga koji je nadnaravan, Boga koji je van svih naših kategorija, Boga koji je transcedentan, koji nadilazi ovaj svijet i sve zakone u njemu i sve zakone koji ravnaju ovim svijetom. Ona poznaje Boga koji se odriče svoje moći, onoga Boga koji ima volju za nemoć. Ta njegova volja za nemoć se očituje u samom činu stvaranja, kada se Bog odriče toga da bude sve, kako bi svijet mogao biti. (Kabbalah – Tzimtzum) On se odriče sebe u korist svijeta. On stvara iz slobode i ljubavi svijet kojega pušta da bude ono što hoće. Njegova volja za nemoć nije ništa drugo doli ljubav, a ljubav ne želi moć nego želi ljubiti, i u ljubavi ide sve dalje. „Ljubav je vjerovanje da druga ljudska bića postoje kao takva.“(S.W. Težina)

Stvoren iz slobode i ljubavi, svijet (stvorenje) je također slobodan. Slobodan u smislu da sam bira što i kako će biti, u okviru svojih mogućnosti. U okviru svoga postojanja i uvjeta slobode, jer je ipak sloboda stvorenja uvjetovana, ograničena, nije apsolutna kao kod apsolutnog Boga. Svijetu su dani zakoni prema kojem se sve događa, uvjeti postojanja, tako da svijetom ravna nužnost. To je ona nužnost, deterministička nužnost, koja kaže da plin mora ispuniti sav dani mu prostor, jer drugo i nije u njegovoj naravi. „Materijalnom zbiljom upravlja neumoljiva nužnost, koja isključuje svaku samovolju ili slučaj.“(S.W.) No, „svim naravnim duševnim stanjima upravljaju zakoni slični zakonima težine tvari. Jedina je iznimka milost.“(S.W.) Milost je dar, ona je nadnaravna intervencija Boga u svoje stvorenje. Sve što se događa u svijetu ovisit će o prirodnim zakonima, svaki ljudski postupak ovisi o zakonima sličnima zakonima težine tvari, osim milosti. Milost, pošto je izvan reda svijeta, ne podliježe zakonima svijeta.

Govor o volji za nemoć se nadovezuje na govor o odricanju samoga sebe (Mt 10, 37-39), jer volja za nemoć ne znači ništa drugo nego odreći se samoga sebe. Ona znači odreći se samoga sebe u korist drugoga, kao što se Bog odrekao sebe u korist svijeta. Volja za nemoć znači raditi i uopće ne tražiti nikakvu nagradu. Odricanje od plodova djelovanja. Ona znači stvarati u slobodi i ljubavi, i onda to stvoreno pustiti da postoji. Povući se iz (od) svog stvorenja, i biti prisutan kao odsutan, nazočan kao nenazočan. Trpjeti prazninu znači ne iskoristiti svu moć koja nam je na raspolaganju, znači ne uzvratiti na uvredu uvredom, znači odbaciti osvetu kao sredstvo popunjavanja praznine. Volja za nemoć hoće uvijek ljubav, a nikako vlast (moć) nad drugim, kako je to Nietzsche vidio.

Božja volja je njegova ljubav. On želi ono što ljubi i ljubi ono što želi. Bog stvara svijet i povlači se, odlazi, ali ipak biva prisutan u njemu, samo sada kao odsutni Bog.

Advertisements