Riječ obvezuje, a slika nas često samo ostavlja bez daha. Kratak Matejov tekst koji je pridodan riječima slike, govori upravo o tome što se dogodi kada riječ svedemo na sliku. Ostanemo fascinirani dubinom riječi, jasnoćom poruke i ne dogodi se ništa. Slika je podložna raznim tumačenjima i interpretacijama; riječ je jasna, nedvosmislena i upućuje na djelovanje. Nakon slušanja moramo raditi, moramo graditi kuću. Riječ jest djelovanje.

4

More u svojoj vremenitoj kretnji uvijek iznova na kopno, na plažu izbaciva novi pjesak, a staroga vuče sa sobom natrag u morske dubine da bi ga jednog dana kao potpuno novog izručilo novom dijelu kopna. I tako u krug cirkulira protok vremena, protok prostora, slike riječi i riječi slike izmjenjuju se na horizontu smisla upućujući tek jasno na beskrani besmisao vječnog vraćanja istog. No, ako se na nekoj plaži nađe dijete koje je voljno oduzeti vječnom protjecanju istoga njegovu moć i ograničiti trenutak u vječnosti, događa se čudo koje je veće od premještanja planina, što more čini od kada postoji. Događa se konkretizacija univerzalnog (universale concretum) koje, iako onda konkretno, obvezuje univerzalno. Događa se to da riječ, jednom izrečena obvezuje zauvijek. Čini zauvijek.

Zbog čega gradimo kuće na pjesku? Odgovor na ovo pitanje može biti iznimno jednostavan, a opet mnogo govori. Zato jer možemo graditi kuće na pjesku. Zato jer su kuće tu da se grade, da postoje, da se u njima živi, ma koliko to bilo vječno vraćanje istoga, jer nakon kiša, bujica i vjetrova kuća postaje ruševina velika. I upravo na toj ruševini možemo izgraditi novu kuću i tako sve do u beskraj. Na kraju, sve kuće propadaju kad tad, samo je pitanje vremena. No, ono što je važno uočiti u navedenom tekstu jest ludost koja često vrijeđa ljudska postignuća i ljudsku inteligenciju. Zbog čega bi to bilo ludo?

Trebamo primjetiti da se prvenstveno radi o slušanju, i to o slušanju Riječi koja obvezuje, Riječi koja čini. Mnoge riječi obvezuju, i jednom izrečene ostaju postojane dok bilo što postoji. Druge riječi izrečene ostaju nijeme, i samo su kratki treptaj mora između dva vala koja uvijek nanovo iz morske dubine izbacuju novu nijemu riječ. Slušanje je blisko i intimno povezano s činjenjem, djelovanjem. Dapače, upravo je riječ činjenje, djelovanje, tako da i samo slušanje te riječi u onome tko sluša proizvodi htjeti, djelovati, činiti.

Sakramentalnost ne može opstati bez riječi koja izrečena stvara, djeluje, čini. Kao ono postojano u svijetu vječne kretnje i promjene, sakramenti ostaju kao kuća koja je izgrađena na čvrstoj stjeni, a o kojoj Isus govori na početku ovog Matejovog teksta kojim zaključuje govor na gori, koji je sam prepun revolucionarnog i alternativnog potencijala. Ali, sakramenti nisu kuća. Sakramenti, kao riječi koje su činjenje, izgrađuju kuću koja je Crkva utemeljena upravo na Riječi koju primamo navještajem, posredstvom drugoga koji nam ju čini slušnom, čujnom. Sami ju ne možemo čuti, i stoga ako smo sami, osuđeni smo na ludost vječnog vraćanja istoga u svijetu koji poznaje ono neprolazno – Riječ koja ostaje postojana. Ta kuća, utemeljena na postojanoj Riječi, i sama ostaje postojana i nastanjuju je mudri koji ne pristaju na mahnitu i besmislenu ludost vječnog vraćanja istog, nego slušanjem prijanjaju Riječi i oslanjaju se na čvrstu stjenu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s