Tags

, , , ,

Isus u Getsemanskom vrtu. Trenutak koji mora doći u životu svakog čovjeka na putu povratka k Bogu. Svi smo mi na putu od Edenskog ka Getsemanskom vrtu. To je put povratka u Božju blizinu, put povratka u Božju ljubav i blagoslov. No, čini se paradoksalno to da mi moramo proći taj put. Čini se paradoksalno i stravično to, da se mi moramo uputiti na put  iz mjesta u kojem Bog prebiva, u mjesto u kojem Boga nema, a da bi se vratili Bogu. Getsemanij je strašno mjesto kušnje, patnje, mjesto i trenutak smrtne borbe. To je mjesto bez Boga, mjesto gdje smo mi sami. Ono je tamno, bez svjetla, gluho, bez tonova. To je mjesto najveće samoće, osamljenosti. Mjesto u kojem si sam sa sobom, i tada se svaki udah čini beskrajnim. Svaka misao je strašna, i svaka vodi u smrt. To je mjesto, jedino mjesto, jedinog izbora.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Čovjek se nalazi na putu iz života u smrt, nalazi se na putu iz Edenskog u Getsemanski vrt. On se zaputio iz Edenskog vrta u kojem je nastao, gdje je dobio život, gdje je bio sretan i blagoslovljen, u Getsemanij, vrt u kojem je tama, bol, strah, patnja i konačno smrt. I to je ono paradokslano. Mi smo rođeni za smrt. Mi živimo da umremo. Iz života smo poslani u smrt. I od te činjenice ne možemo nikamo pobjeći. I kad sebi to posvijestimo, padamo u očaj. Život nam se čini besmislenim, onda život postaje bol, patnja koja ima svoj kraj i zato je to strašno. Mi, izašavši iz Edenskog vrta, usmjereni smo prema Getsemaniju. Tek što smo dobili život, tek što smo počeli živjeti, već idemo prema smrti. I moja smrt je najrealnija i najstvarnija činjenica u mom životu. Smrt je jedini izvjesni događaj svakog ljudskog života. ona uvijek dolazi. Ona čeka svakog čovjeka, bez iznimke. I ljudi se teško suočavaju sa smrću. Mi uvijek bježimo pred licem smrti. Mi smo živi, i dok smo živi, želimo živjeti i uoipće ne razmišljamo o smrti, ali ona je uvijek tu. Ona je tu u svakom trenutku moga života, od trenutka moga začeća, sve dok konačno ne nastupi i prekine moj život. Ona je moja vjerna pratilja. Slijedi me kroz život poput dosadne, najdosadnije sjenke, i čeka… Čeka svoj trenutak.

I mi putujemo iz života u smrt. Iz Edenskog vrta u Getsemanij. No dođe razdoblje, kad nam se počnu javljati brojna pitanja. Pitanja na koja, čini se na prvi mah, nema odgovora. Upitamo sami sebe, zašto, zbog čega uopće sve? Zašto ovaj život, ako je kraj tako crn, zaodjeven u tamu i jezu Getsemanija? Čemu sva patnjai boli, ako je kraj smrt? Zašto ovaj život? Zašto uopće živjeti? Ako je naš život put iz Edena u Getsemanij, tko nas je postavio na taj turoban i težak put? Tko nas je uputio, i zar nije mogao odabrati neko ljepše, svjetlije i vedrije odredište za putnike koji ne znaju kamo idu? Vrijeme koje provodimo kada zastanemo i uz put pokušavamo uhvatiti zrak, vrijeme zadubljenosti u život i sebe same, vrijeme kada se čini da se ništa ne kreće, da se samo vrtimo beskrajno u krug svojih vlastitih ograničenja, to je vrijeme pitanja. I ni na jedno nije lako odgovoriti. Ali važno je znati da na svako postavljeno pitanje postoji odgovor, iako ga mi i ne znamo. Važno je znati da postoji netko sa svim odgovorima. Jadan je i izgubljen onaj koji ne zna da postoji netko tko zna. Netko tko sve zna.

Stvoren, čovjek je postavljen u raj zemaljski, u Edenski vrt. Tu je imao sve što mu treba i sve što će mu ikad trebati, i Bog je bio s njim. I čovjek je uživao u Božjoj bilizini i u njegovu blagoslovu. To je stanje, stanje sklada i harnomnije svega stvorenog i Stvoritelja, narušeno prvim grijehom. A gdje je grijeh, tu nema Boga. A čovjek je sagriješio, i tako se udaljio od Boga. Važno je zaustaviti se na ovoj činjenici, i sagledati je iz perspektive vlastitiog života. Kada sam ja bio s Bogom? Kada sam ja uživao u njegovoj blizini i blagoslovu? Kada sam ja kročio njegovim putem? Kada sam se ja pokoravao njegovoj volji? Kada sam sagriješio? Kada sam otišao od Boga? Kada sam ja napustio svoj Edenski vrt, i kada sam se zaputio u Getsemanij?

Izgnan iz raja, prvi čovjek je bačen u ovaj hladni i okrutni svijet. Bačen je u bol i patnju, u vječno traženje puta povratka. Izgnan iz raja, čovjek je ostao sam, uplašen i izgubljen, ali nikada nije napušten. Dano mu je obaćanje povratka u Božji zagrljaj, u Njegovu blizinu. No taj povratak je veoma uzak put, krivudav i slabo osvjetljen. Taj put ne vodi više u Eden, nego vodi u Getsemanij. I prvi koji je pošao tim putem je Isus. Prvi koji je stupio nogom u taj vrt povratka je bio Isus, i bio je sam. Sasvim sam. Napušten od svojih učenika, od svojih nabližih, od svoga Boga, što će se još jače očitovati na križu, tom drvu iskupljenja. Ako je prvo drvo bilo drvo zablude i laži, onda je drvo križa, drvo istine, ljubavi i povratka. Stablo grijeha bijaše prvo stablo, stablo života bijaše greda. U tenutku svoje najveće napuštenosti, osamljenosti, u trenutku smrtne borbe, Isus se moli. I to se moli jače i sa većim žarom nego prije, usprkos tomu što ga nitko ne čuje. Usprkos gluhom Getsemanskom vrtu. Učenici su mu zaspali. Bog ga ne čuje jer je daleko, jer je zbog grijeha odsutan, nije tu. On se moli, i ne prestaje moliti. Moli tako jako da je sav postao molitva, i njegovo tijelo reagira. A znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju. On daje cijeloga sebe. On postaje molitva. Njegova krv se prolijeva prije križa za spasenje ljudi. Ona se prolijeva da ostane na zemlji kao podsjetnik molitve koja nam svima omogućava da molimo. Da molimo i u praznini. Da molimo i kad nas nitko ne čuje. Da molimo kad smo u smrtnoj borbi. Da neprestano molimo. Molitva je put povratka. Molitva znači povjerenje. Znači vjervati u Boga koji čuje i kad nije tu. Znači biti sam, ali ne napušten. Znači biti slobodan. Znači, s potpunim se povjerenjem predati Bogu, prepustiti se njegovu vodstvu i uvijek govoriti Budi volja tvoja, ma kakva ona bila. Isus moli za sebe, da ga Otac izbavi od muke i patnje koja mu je na putu kojim mora proći, da otkloni teški kalež od njega. On, i u praznini, i u napuštenosti moli Oca. Moli, iako ga Otac ne čuje. Isus se u tom trenutku u potpunosti predaje Ocu. Njegova čovječnost se u cijelosti pokorava Očevoj volji, jer je dobio snagu, jer ga je njegov nebeski Otac čuo. Tada mu se ukaza anđeo s neba i poče ga hrabriti. Uočimo ovdje kako molitva ima snagu. Koliku molitva ima snagu? Bilo bi dobro da malo u tišini raznislimo za što samo molili? Kako smo molili? Važno je i to da uočimo, kada su nam molitve uslišane, a kada ne, kada smo dobili snagu iz molitve i da li uopće našu snagu crpimo iz molitve ili iz nekog drugog izvora. Za koga molimo? Kome se molimo? Kako molimo?

Molitva mjenja. Molitva nam otvara nova obzorja. Ona nam otvara nove oči, oči vjere. U molitvi razgovaramo s Bogom, sa Osobom, i zato je važno inzistirati u razgovoru. Razgovor je odnos, i u svaki odnos treba ulagati. Treba ga graditi, provoditi vrijeme u razgovoru. Potrebno je upoznati sugovornika, biti sa njim. Isus nas uči da je potrebno govoriti Bogu  i kad on ne čuje, i kad on nije tu, kad smo mi otišli od njega. Potrebno je govoriti, ako ne s njim, onda njemu i u tamnim noćima straha i patnje, u Getsemanskom vrtu. Potrebno je tepati mu, ali i podignuti svoj glas. Potrebno mu je reći sve, pa čak i da otklone ovaj kalež od nas, ali samo ako je to njegova volja.

Molitva je put povratka u Božju bilzinu, u Božji blagoslov. Mi mu tako iskazujemo hvalu i upoznajemo Ga. Prihvaćamo i vršimo njegovu volju, tako ispunjamo svoj život. Tada znamo gdje i kamo idemo i više nismo izgubljeni. U molitvi se nanovo okrećemo Bogu i gledamo njegovo lice, divimo se njegovoj dobroti i svetosti, uživomo u njegovoj blagosti. Isus nam je svojom molitvom pokazao kako se i od Getsemanija može načiniti sveto mjesto, mjesto predanja Bogu, mjesto najusrdnije molitve, mjesto u kojem je Bog ipak nazočan preko nas, u našem razgovoru s njim. Neprestano stoga molimo i zahvaljivajmo Bogu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.

Advertisements