Čovjek nije stvoren da bude sam. On nije tijelo zatvoreno unutar granica svoje tjelesnosti, ograničen prostorom i protežnošću tog istog tijela. Čovjek je biće sluha i jezika kojim nudi sebe drugome u činu otvorene komunikacije i nadilaženja ograničenja puke tjelesne protežnosti. Drugi su nam darovani da preko njih čujemo, da s njima slušamo i osluškujemo onu riječ koja nas oblikuje, koja nas stvara i koja ostaje dovijeka. Uvijek slušamo zajedno. Slušanje je već čin komunikacije i stanje zajedništva u odnosu prema onome što ili koga slušamo. No, ono je jedino moguće s druge strane zida, u tišini pustinje i miru mora. Na livadama života koje obilježavaju osušene travke koje i najmanje dijete može izguliti i baciti u zaborav, jedino je riječ koju smo čuli i koja odzvanja u nutrini našeg bića postojana. Jedino je ona sigurna. Jedino je ona još čujna preko drugoga i s drugim.

3

Krhkost sigurnosti koju imamo zadovoljavanjem naših želja, koje učestalo isključuju druge koji su onda promatrani kao suparnici, često pokušavamo ojačati slikom koju ne možemo čuti, a koja toliko mnogo govori. I to govori nama koji ju ne možemo čuti. Nisu samo riječi te koje govore. Sve govori. Slika govori tisuću riječi, ali ni jednu od tih riječi ne možemo čuti. Možemo ih prepoznati, interpretirati i tako ih približiti našem razumijevanju koje je učestalo promašeno, krivo, nepostojano, upravo jer smo sami takvi. Riječ, za razliku od slike, dolazi preko drugoga i govori tako da ju mogu čuti. Na taj način ona obvezuje. Slika predočuje, riječ izgrađuje, oblikuje. Slušanje riječi je onda slušanje drugoga, što znači da sam s drugim u kontaktu, komunikaciji, zajedništvu. Slušanje povezuje jer zahtjeva šutnju, pažnju, pozornost i otvoreno uho. Ono što je prolazno, ono što sahne i vene, može ostati zabilježeno fotoaparatom znatiželjnog djeteta, ali ostaje nijemo pored stvari koje zahtjevaju govor, koje zahtjevaju navještaj. I upravo navještaj, jer je slušan, jer ga mogu čiti iz razloga što mi dolazi preko drugoga, obvezuje da činim, da ono što sam čuo, izvršavam.

Ludost je slušati sliku, ali je isto tako ludost ostati nijem i nepokretan pored onoga što čujemo, pored navještaja koji jest riječ radosne vijesti da je drugi tu da smiri moj nemir odgovarajući na temeljne potrebe i čežnje koje svoje konačno ispunjenje imaju upravo u Riječi koju mogu čuti. Slušanje se tako odnosi na nemir koji iščekuje odgovor i sam taj odgovor kojeg mi govori Drugi tako jasno i nedvosmisleno da ga mogu čuti.

Vjera je onda sasvim osobna, privatna stvar koja upravo po navještaju, odnosno po slušanju, ima zajedničarsku narav koja potrebuje drugoga koji prenosi riječ koju sam ne mogu čuti. Vjera je utemeljujuća snaga ljudske osobe, društva i čovječanstva u cjelini. Drugi moment koji utemeljuje zajedničarsku narav osobne, privatne vjere, jest činjenje (djelovanje) koje je također uvijek komunitarno. Pokraj slike možemo ostati nijemi i nepokretni; pokraj Riječi koja nam je navještena i koja je jedina postojana, slušanje prerasta u činjenje. No, ludi su oni koji čuju a ne čine, koji riječ svode na sliku.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s