Tags

, ,

Čega se vjera tiče? Prov treba reći da se vjera ne tiče onoga što mi danas uglavnom pod vjerom podrazumijevamo. Vjeru ne zanimaju istrošene formulacije, pametne i pobožne izjave koje negdje lete u praznom prostoru kojeg ni ispuniti ne mogu. Nju ne zanima ispunjenje naših želja, naših hirovitih prothjeva, kao što nam to nude razni psihologijski tečaji samopomoći i samokontrole, razni artikli pedantno poredani na policama trgovačkih centara upravo tim redosljedom da odgovaraju na naše umjetno i reklamom izazvane želje. Vjeru zanima dodir, pogled, prihvaćanje, osmjeh i život ukrašen cvijećem plodova Božje ljubavi prema nama. Ona se tiče nas, naših života i naših odnosa s drugim ljudima. Ona je Božji (od)govor na naše najintimnije i najfundamentalnije potrebe. Odgovor koji dolazi u pravo vrijeme, a zapravo je tu i prije nas.

2

Potreba, a ne želja, jer vjera danas uglavnom ljudima služi kao nadomjestak i ispunjenje želja. No, postoji ono duboko u ljudskom biću koje ni privremeno ispunjenje želja ne može ušutiti. I onda se događa da u svojim životima uočavamo dvojako lice vjere. Kao djeca koja se igrajući ponekad tako jako uozbilje uronjeni u igru samu, tako da odjednom ona postaje mnogo više od igre, ne gubeći čari radosti, da zaborave trenutne prohtjeve i želje, pa im pogled i pozornost zaokupi ono istinski bitno i potrebno čovjeku, koje se najlakše uoči u pogledu, tako i život stavlja pred nas trenutke kada ozbiljnost jednostavno probija iz naših lica, i kada se pokazuje iza naših osmjeha. Vjera probija izrazito debeli površinski sloj naših želja, odnosa i života i tiče se onog jedini istinski bitnog, tiče se onoga što nas utemeljuje i izgrađuje kao osobe.

Danas smo toliko zatrpani raznim ponudama koje obećavaju trenutačno zadovoljenje naših želja i prohtjeva, do te mjere da je herojski čin osvrnuti se u sebe i vidjeti prazninu naših neodgovorenih potreba koje nas oblikuju i tjeraju naprijed. Vjera je odogovor na duboko ljudske potrebe i čežnje. Ona znači prihvaćanje od onoga koji nas je stvorio. Ona znači krajnji čin ljubavi prema nama koji ju onda možemo dijeliti uživajući u rasipanju radosti darivanja. Ona nam prethodi i u tom prvom koraku ispunjava nas mirom i ljubavlju koja, ispružena na livadi i ogružena cvijećem, gleda drugoga pored sebe blagim osmjehom, a Drugoga iznad sebe pitanjem koje je već odgovoreno u pravo vrijeme. Osmjeh je izraz vjere da je moja potreba zadovoljena samim svojim postojanjem, jer, kao što je Augistin već davno rekao, nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu.

Stoga je i nemir temeljno obilježje autentične vjere jer on predstavlja iščekivanje odgovora odozgor koji uvijek dolazi u pravo vrijeme. Jedini ispravni stav prema tom nemiru jest slušanje, osluškivanje govora kojeg ne možemo čuti, ali koji nam dolazi posredstvom laganog osmjeha i dodira onoga koji živi do mene, onoga koji mi je darovan da bude moj brat i moja sestra.

Advertisements