Riječ i sakramenti

Riječ obvezuje, a slika nas često samo ostavlja bez daha. Kratak Matejov tekst koji je pridodan riječima slike, govori upravo o tome što se dogodi kada riječ svedemo na sliku. Ostanemo fascinirani dubinom riječi, jasnoćom poruke i ne dogodi se ništa. Slika je podložna raznim tumačenjima i interpretacijama; riječ je jasna, nedvosmislena i upućuje na djelovanje. Nakon slušanja moramo raditi, moramo graditi kuću. Riječ jest djelovanje.

4

Continue reading “Riječ i sakramenti”

Advertisements

Odakle – kamo?

Isus u Getsemanskom vrtu. Trenutak koji mora doći u životu svakog čovjeka na putu povratka k Bogu. Svi smo mi na putu od Edenskog ka Getsemanskom vrtu. To je put povratka u Božju blizinu, put povratka u Božju ljubav i blagoslov. No, čini se paradoksalno to da mi moramo proći taj put. Čini se paradoksalno i stravično to, da se mi moramo uputiti na put  iz mjesta u kojem Bog prebiva, u mjesto u kojem Boga nema, a da bi se vratili Bogu. Getsemanij je strašno mjesto kušnje, patnje, mjesto i trenutak smrtne borbe. To je mjesto bez Boga, mjesto gdje smo mi sami. Ono je tamno, bez svjetla, gluho, bez tonova. To je mjesto najveće samoće, osamljenosti. Mjesto u kojem si sam sa sobom, i tada se svaki udah čini beskrajnim. Svaka misao je strašna, i svaka vodi u smrt. To je mjesto, jedino mjesto, jedinog izbora.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Continue reading “Odakle – kamo?”

Zajedničarska narav vjere

Čovjek nije stvoren da bude sam. On nije tijelo zatvoreno unutar granica svoje tjelesnosti, ograničen prostorom i protežnošću tog istog tijela. Čovjek je biće sluha i jezika kojim nudi sebe drugome u činu otvorene komunikacije i nadilaženja ograničenja puke tjelesne protežnosti. Drugi su nam darovani da preko njih čujemo, da s njima slušamo i osluškujemo onu riječ koja nas oblikuje, koja nas stvara i koja ostaje dovijeka. Uvijek slušamo zajedno. Slušanje je već čin komunikacije i stanje zajedništva u odnosu prema onome što ili koga slušamo. No, ono je jedino moguće s druge strane zida, u tišini pustinje i miru mora. Na livadama života koje obilježavaju osušene travke koje i najmanje dijete može izguliti i baciti u zaborav, jedino je riječ koju smo čuli i koja odzvanja u nutrini našeg bića postojana. Jedino je ona sigurna. Jedino je ona još čujna preko drugoga i s drugim.

3

Continue reading “Zajedničarska narav vjere”

Vjera osobno

Čega se vjera tiče? Prov treba reći da se vjera ne tiče onoga što mi danas uglavnom pod vjerom podrazumijevamo. Vjeru ne zanimaju istrošene formulacije, pametne i pobožne izjave koje negdje lete u praznom prostoru kojeg ni ispuniti ne mogu. Nju ne zanima ispunjenje naših želja, naših hirovitih prothjeva, kao što nam to nude razni psihologijski tečaji samopomoći i samokontrole, razni artikli pedantno poredani na policama trgovačkih centara upravo tim redosljedom da odgovaraju na naše umjetno i reklamom izazvane želje. Vjeru zanima dodir, pogled, prihvaćanje, osmjeh i život ukrašen cvijećem plodova Božje ljubavi prema nama. Ona se tiče nas, naših života i naših odnosa s drugim ljudima. Ona je Božji (od)govor na naše najintimnije i najfundamentalnije potrebe. Odgovor koji dolazi u pravo vrijeme, a zapravo je tu i prije nas.

2

Continue reading “Vjera osobno”