Tags

, ,

Kako danas razumijevamo i živimo svoju vjeru? Koliko smo duboko zašli u otajstva kojima nam upravo ona otvara putove i vodi nas k susretu sa živim Bogom? Slijedećim tekstovima koje će pratiti slike (ili im pak prethode, zavisi od kuta gledanja) želim ponovno ukazati na izvorno biblijsko značenje i razumijevanje vjere. Želim svima ponuditi biblijsko okruženje i kontekst, što slikom, što riječju, življenja vjere koje je moguće i danas.

Vjera nije prihvaćanje nekih pametnih, pobožnih izjava duhovnog sadržaja, rečenica i formulacija koje nam Crkva nameće da ih upamtimo, napamet naučimo tako da ih u datom trenutku možemo ponoviti i izreći. Ona nije obveza pohođenja liturgije sakramenata jednom godišnje, niti je toliko nečinjenje zla da bismo bili neutralni, indiferentni. Vjera je prvenstveno odnos s Bogom, i to živi odnos sa živim Bogom, odnos koji utemeljuje cijeli život onoga tko vjeruje. Teolozi bi rekli fundamentalna (temeljna) opcija, tj. životni stav koji je posvema otvoren Bogu i njegovoj pristunosti. Običnim riječima, koje su primjerene suvremenom čovjeku, možemo reći kako je vjera stil života. Tj. ona je temelj tog života u njegovoj punini i cjelovitosti.

Ako pogledamo u Bibliju i tamo potražimo kratku definiciju vjere, onda nalazimo opise odnosa, a ne toliko definicije. U temelju tih opisanih biblijkih odnosa stoji odnos Isusa Krista prema Bogu i ljudima, ali na počecima opisa tih odnosa stoji odnos Abrahama i Boga. Abraham je, kako ga Biblija naziva, praotac vjere, jer „Abraham povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.“ (Post 15, 6) S njim započinje doba vjere koje će svoju puninu dosegnuti u osobi Isusa Krista. Vjera je dakle prvenstveno odnos, prostor zajedničkog življenja čovjeka i njegovog Boga, a time i prostor suživota ljudi. Ona je neodvojiva od slušanja i činjenja, od ljudske interakcije i osobnih odnosa. Vjera je prostor Božje samokomunikacije ljudima, njegov dar stupanja u osobni odnos s njime i življenje svojega života iz tog odnosa. Sve drugo je pomalo sekundarno, nadomjestak i dodatak temeljnom shvaćanju vjere kao osobnog odnosa čovjeka i Boga, odnosa koji onda utemeljuje sve druge odnose, te kao takav prethodi čak i odnosu prema samome sebi.

IMG_0874cjk

Prvi korak je uvijek najteži, nosili mi nešto teško poput ljudskog života, ili sasvim nevažno poput dječije igračke. Ali upravo taj prvi korak uvelike određuje cjelokupno naše putovanje. Težina našeg tereta uvjetuje našu spremnost i lakoću kretanja, a naša snaga ograničena je voljom koju motivira znatiželja i neuspjeh, ograničenje samo. Putovanje vjere započinje u tišini, u nemoći da se odhrvamo snazi koja nas gura naprijed. Prvi korak vjere jest nemoćno osluškivanje. Puka pozornost.

Kao što je more mirno, tako da se naivnom promatraču čini kako po njemu može hodati, trčati i skakati, tako i vjera dolazi tiho, mirno i gotovo neprimjetno. Ona je već tu kada ju primjetimo, kada vjerujemo. Ona prethodi našoj vjeri. Ona ju utemeljuje. Naše vjere ne bi ni bilo da ona već i prije našeg čina vjere, našeg slobodnog pristanka uz nju, nije bila pristuna i utemeljila u potpunosti naš život i naše odnose. Ona prethodi našoj slobodnoj odluci, dapače, ona ju utemeljuje. I to je jednostavni opis onoga što teologija podrazumijeva pod darovanošću vjere. To znači da je vjera milosni dar kojim nam Bog omogućava osobni odnos sa samim sobom. No, vjera zahtjeva pripravu. Zahtjeva mir, tišinu, slušanje, pozornost.

Zanimljivo je da evanđelist Marko, čiji je kratki tekst pridodan slici, pripravu na dolazak Gospodina, dakle prvi korak vjere, stavlja jednom rečenicom u Stari zavjet, u prošlost, u ono što prethodi tom dolazku. Kao da nam želi reći kako vjera prethodi onome tko vjeruje. I upravo tu pripravu, kako stoji u rečenici ranije u Markovom tekstu, stavlja u kontekst pustinje, tog praznog, gluhog i nijemog mjesta koje predstavlja negaciju svakog vida i oblika života. Pustinja je mirna, poput mora na slici, ali je odijeljena od života debelim pojasom neprohodnog pijeska i dugim zidom šutnje. Idealno mjesto za pripravu, idealno mjesto početka kretanja, idealno mjesto prvog koraka, jer svaki slijedeći korak vodi u život, u puninu Života. Odijeljenost od te šutnje igra ključnu ulogu u pripravi vjere. To znači da s druge strane zida možemo hodati po vodi, činiti čuda, premještati planine. U buci svijeta možemo čuti glas Božji, Riječ Božju upućenu nama kao ohrabrenje na našem putu koji započinje prvim korakom.

Priprava nam omogućuje usmjerenost, pozornost našeg pogleda pokazuje nam put, a prvi korak vjere vodi nas u Život. Zid, kao ono što stoji između dvoga, ujedno to dvoje odijeljuje jedno od drugoga, ali ih i spaja. Omogućuje razlikovanje koje je temelj sličnosti. Dijeli vrijeme na prije i poslije, na pripravu i život. Priprava vjere događa se s onu stranu zida, u šutnji, miru i pozornosti koja nam prethodi, koja je već tu. Vjera onda putuje dobro uhodanim i utabanim putem u puninu života i odnosa koji se ostvaruju u svakodnevnici, u životu kojeg živimo. Osmijeh je onda samo posljedica života.

Advertisements